Pustite me da budem učenik!

Iščitavajući neka javna medijska promišljanja, došla sam do zaključka kako nezanemarivi broj roditelja školaraca zaista uvjereno vjeruje da moraju raditi, nadgledati, pisati zadaće, učiti sa svojom djecom. Ja, nakon dugogodišnjega iskustva u radu s djecom od deset do četrnaest godina, znam dvije stvari. Prva je da je naše školstvo sve osim dobroga i zaista ima previše loših točaka. A druga je – unatoč lošem i takvom kakvo jest, a nemamo čarobni štapić, djeca u školskim klupama i dalje trebaju ostati – učenici!

Samostalnost se ne stječe tumačenjem definicija. Djeca će naučiti biti samostalna u odnosu na svoje školske obveze, ako ih vlastiti roditelji puste da budu učenici. Djeca jesu samostalna u razredu, u svojim razvojnim i emocionalnim okvirima, i gotovo svaki učitelj zna što njegovi učenici mogu. Djeca prestaju biti samostalna u trenutku kad roditelji nameću svoju samozvanu zaštitu.

U razredu to izgleda otprilike ovako: dijete sudjeluje u radu na nastavi, diže ruku, postavlja pitanja, rješava zadatke, smije se, nekada se duri, najčešće je opušteno i rado sudjeluje u radu i aktivnostima na nastavi. Dijete je učenik. Vedar, zdrav, normalan. Slijedi svoje učitelje i jako dobro zna što, kako i kada. Njegovi učitelji slijede njega, dobro znaju što on zna, može i kako napreduje. Znaju i zašto ne napreduje ili kuda su mu misli odlutale. Učitelj živi sa svojim učenicima, jednako kao što učenici žive sa svojim učiteljima. U razredu. Ali, kad odu iz razreda, učitelji postaju odrasle osobe koje, najčešće, imaju svoje živote, a učenici opet postaju djeca. Dođu doma, pojedu obrok, poigraju se, malo gledaju TV, malo vise na mobitelima...i roditelji ih ostavljaju na miru. A onda djeca sjedaju napraviti svoje školske obveze, i roditelji naglo postaju nezaobilazni pomagači, uslužni su, na raspolaganju, sve će napraviti da njihovo malo dijete, koliko god da je staro, ne muči sebe više nego što je potrebno. Pa listaju udžbenike umjesto njega, guraju pod nos svoja rješenja domaće zadaće, iznose vlastita razmišljanja, korektorom bojaju netočno riješene zadatke i svim tim postupcima djeci izbrisuju mogućnost da budu – učenici. A da bi sutradan na nastavi ta djeca bila uspješna ili barem u okvirima roditeljskih očekivanja, ona moraju biti samostalni učenici!

No, ako dijete kod kuće ima nadzornika i umjestomenerješavača, prirodna praksa izostaje. Tada dijete-učenik dolazi na nastavu i, na primjer, čita literarni sastavak čija se tema nadovezala na 90 minuta jučerašnje obrade neke nastavne jedinice, a iz sastavka frcaju motivi koji nikakve veze nemaju sa zadatkom. Ili, provjerava se domaća zadaća iz Matematike i dijete-učenik ne zna riješiti 80% ponuđenih zadataka. Onih koje je riješio kod kuće, za domaću zadaću! Ili na satu Geografije potpuno pogrešno tumači područja na karti, jer mu je netko doma to rekao drukčije. Dakle, dijete je ono koje u tom kaosu ispašta, jer mu se nameću različite uloge, i ono ne zna što treba. Učitelju je najčešće sve kristalno jasno i često se mora vraćati korak-dva unazad u obradi nekoga sadržaja, da bi poravnao rupe koje su se nepotrebno stvorile. Za neko vrijeme dolazi i nezadovoljan roditelj koji je ljut na učitelje, školu, školski sustav i cijeli svijet jer je ono što piše na papiru i što mu, kao učitelj, prenosite, nesrazmjerno onome što on vidi i zna o svom djetetu.

I – znate li zašto se sve to događa? Jedan je jedini razlog – djeci nije dopušteno da budu učenici. Kao učitelj, odgovorno tvrdim da djeca nisu kriva. Žao mi je! Mi smo krivi – roditelji! Osim toga, tvrdim i da bi mnogi roditelji promijenili svoj doprinos školovanju vlastite djece, kad bi sami sebi dopustili razmisliti tko kome radi krivo. Dok god se to ne dogodi, teorija i praksa su dva različita svijeta.

Osim navedenoga, postoji i obrnuta praksa, a njoj su predvodnici učitelji kojima se ili baš ne radi ili se ne zamaraju s učeničkim postojanjem. I jedni i drugi „drve“ po svome i njihov rad i poglede ne možemo promijeniti jednim klikom. No, na takvima ne počiva školski sustav, i, što god se po medijima piše i razvlači, i dalje stoji činjenica da su ti i takvi u manjini. Učitelji postoje da bi obrazovali hrpe i hrpe učenika. Postoje zbog njih. Ne obrnuto. I baš zbog te činjenice, gotovo uvijek znaju što, kako i zašto rade u svojim razredima.

Kvalitetna pomoć

I na kraju, kako zapravo možemo vlastitoj djeci olakšati školovanje? Kako ih možemo pustiti da budu učenici? Kvalitetnom pomoći, u trenutku kada je sami zatraže.

Sjedenje kraj djeteta i nadziranje procesa rada nije kvalitetna pomoć. Neka djeca rade u navratima, malo rade pa se malo igraju pa opet rade...i to traje cijeli dan. A uloga roditelja je da to razumije, i pusti svoje dijete da bude kakvo jest, jer stalnim slanjem natrag nad knjigu ne postiže se puno. Neka djeca hodaju dok rade, šeću. Ja takve učenike i u razredu potaknem da prošeću, optrče krug oko klupa, jer to im treba da bi bolje sudjelovali u nastavnom procesu. Kod kuće stvarno ne bi trebale postojati prepreke za šetnju. Neka djeca crtaju mape, pišu definicije, govore glasno. Što god rade, rade jer tako bolje pamte. I treba ih potaknuti da pronađu svoj najbolji način. Moja šestašica je prije sat vremena, odlazeći na trening, „ponijela“ i cijeli svoj dlan ispisan pojmovima iz Povijesti. Rekla je da će ponavljati gradivo u glavi, a zapisala si je da ima podsjetnik. Zar sam joj trebala reći da izbriše to s ruke, da ću joj ja govoriti pojmove kad se vrati?! Ne pada mi napamet dirati u učeničku samostalnost.

Pročitala sam i kako neki roditelji sjede sa svojom djecom nad zadaćama po cijele dane jer „u suprotnom ne bi uopće proveli vrijeme s njima.“ Jao! Možda bi, kad bi djeca sama napravila svoje zadaće u zadanim vremenskim okvirima, ostalo i vrijeme za kvalitetno roditeljstvo. Na nama je da postavljamo granice, uvjete i dogovore. I, naposljetku, ako dijete i ne nauči, ne shvati, ne napiše točno - gdje je tu katastrofa? Naučit će u vremenu koje mu je potrebno, shvatit će na nastavi, slušajući svoje učitelje i sudjelujući u radu, ispravit će pogreške kad se zadaće budu provjeravale. Sve će doći na svoje, samo treba pustiti djecu da budu učenici tamo gdje je to njihova jedina uloga.

Male tajne koje samo učenici razumiju

Svoje učenike učim da tijekom provjere zadataka točna rješenja pišu drugom bojom. Kad uzmu gumicu i obrišu netočno rješenje, nisu ništa naučili, samo su obrisali i vrlo vjerojatno neće zapamtiti da su pogriješili. Kad drugom bojom napišu točno rješenje, onda jasno vide svoju pogrešku. I puno lakše zapamte točno rješenje. Ne prepisujem bez razloga njihove netočno napisane riječi ispod zadaća, u njihovim bilježnicama... radim to da bi vidjeli što je točno. Oni jako dobro znaju gdje u njihovim bilježnicama je nešto ispravljeno, i vraćaju se tome kad im zatreba. Uče. Kad dignu ruku jer nešto ne znaju, ne kažem im rješenje. Pitam ih i potičem dok sami ne dođu do rješenja. Tako se uči. Nabrojila sam sve ove primjere, a ima ih nebrojeno puno, jer su to naše, učiteljske metode. Naši ih učenici razumiju. Roditelji ih ne znaju. Zato jer su – roditelji. Djeca im neće reći – daj mi drukčije to objasni, jer ovako ne razumijem... Ali učenik će to reći. U razredu. Jer zna da će, kad dobije drukčiji poticaj, naučiti. Eto, pustite dijete da bude dijete i pustite učenika da bude učenik!

Nedavno se u petome razredu povela rasprava o tome kakav je lik iz romana. Sve su oni znali, sve su prepričavali, zdušno su se borili tko će prvi iznijeti svoja promišljanja, i onda je V. rekla da je lik dvoličan. Odmah sam ih upitala kakve su to dvolične osobe. Nisu znali točno objasniti, L. je rekla da je to bezobrazna osoba, H. da je zla, I. da je ružna... razgovarali smo. Malo smo i u glavama pokušali dočarati osobu koja ima dva različita lica pa u nekoj situaciji odluči koje će staviti naprijed... smijali smo se. Zaključili smo kako naš lik nije dvoličan, nego se jako mijenja, najprije je bio nesretan, izgubljen i ohol, a s vremenom je postajao mekši, trezveniji i dobar. Prolazio je promjenu. I onda je M. uzviknuo: Znam! On je promjenoličan!

U toj rečenici leži sve bogatstvo našega posla, sva ljepota učeničke samostalnosti. A svi mi, roditelji, budimo promjenolični i, u trenutcima kad naša djeca postanu učenici, promijenimo i svoj način pomoći.

Tekst: Majda Tometić, prof. hrv. jez. i knjiž., učiteljica Hrvatskoga jezika u osnovnoj školi

Foto: Profimedia