Bonding – pletenje povjerenja

Teacher questioning children sitting on floor in elementary school classroom, Image: 295632165, License: Rights-managed, Restrictions: Specifically, you may not use the Images in ways or contexts that might reasonably be construed as pornographic, defamatory, libellous or otherwise unlawful; Specifically, you may not use images depicting any model in any unduly controversial or unflattering context, unless accompanied with a statement indicating that the person is a model and the images are being used for illustrative purposes only., Model Release: no, Credit line: Profimedia, Cultura RM

Bonding. Povezivanje na onoj unutrašnjoj razini. Pokušavamo, ja i moji petaši, ali često negdje kihnemo i kašljucnemo. Iako, primijetila sam da njihove oči sve češće gledaju u istome smjeru i otkrila sam da mi vjeruju. Možda samo učitelji mogu sa sigurnošću poznavati onaj opipljivi osjećaj kad znaš da sva ta malena bića bez ikakve zadrške vjeruju što si im rekla. Možda samo učitelji. A možda i ne svi učitelji. Taj bonding ima trajnu vrijednost, ali nije ga jednostavno isplesti. Mi još pletemo.

A ima nas svakakvih – učitelja. Ima, zaista, onih učitelja koji uopće ne promišljaju o njima, o djeci. Ja sam po tom pitanju jako osjetljiva, i na vanjske i na unutrašnje podražaje. Pikne me ako osjetim da učitelji ne promišljaju o - zašto, o svrsi onoga što rade i pikne me ako ne promišljaju o njima, o osjećaju i razlogu koji vodi tu djecu. Ja uvijek želim biti učenica, kao što su i oni. Samo tako učimo, jedni od drugih. Nekako, učiteljima koji ne uče od djece, jer ih ne vide, jer su im samo mehanički posao, jer ne znaju za bonding... ne vjerujem. U našem krugu, svi smo i učenici i učitelji i djeca.

Naravno, granice postoje. U razredu je jasno tko je tko, tko je odrasla osoba, a tko dijete. U razredu postoji ta podjela, ali ona nije nametnuta i nije kruta ili umjetna. Ne bi smjela biti. Jer kada jest, onda su učenici brojke u čije se unutrašnjosti utrpavaju činjenice i podatci, bez smisla, bez volje, bez potrebe. A itekako postoje razredi i nastavni sati gdje su učenici djeca velikih očiju, željna učenja, motivirana za istraživanja, pitanja, povezivanja, razigrana i vesela, s jasnom unutrašnjom potrebom da postoje, da pitaju, da budu. Djeca žele učiti. Žele znati. Žele biti ono što jesu. Tko god tvrdi da je djeci napor ići u školu, ne promišlja o djeci zaista. U našoj je ljudskoj biti potreba za znanjem. Znanje i načini kojima dolazimo do nj su ono što nas razlikuje od svih drugih živih bića. Stoga, ako povjerujemo da djeca ne žele učiti, na potpuno smo pogrešnom tragu.

School kids lying on floor and reading a book in library at school, Image: 290309794, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Wavebreak

Najgore je ako djeca uče "jer moraju"

Učenici, vjerujte mi, žele učiti, a učitelji ih na to moraju potaknuti.

Vjerujem da su učitelji samo usmjeritelji, one zvjezdice koje svijetle i u koje gledate, ali si mislite svoje. E, takvi bi učitelji trebali biti! Puno je onih koji jako puno znaju pa misle da i njihovi učenici moraju jako puno znati. I misle da je dovoljno reći im kako je nešto važno pa će svi pohrliti to naučiti i znati, jer je, eto, važno. Krivo! Ako učenicima ne objasnite zašto je nešto potrebno znati, ako im primjerom ne pokažete, ako im motivacijom ne p(r)obudite misao, maštu ili znanje, sve to onda ostaje na onoj razini – trla baba lan. Onda uče jer moraju. Ja tako ne vjerujem u moranje i argumente „zato jer je to tako!“ i nikada neću biti dobar robot. I, čak i ako mi potkrešu krila, ja ću razviti nova. A djeca su ista takva – znatiželjna, željna učenja, maštovita, čarobna i pravična. Djeca nisu roboti. I zato bih ja, da živimo u idealnom svijetu, voljela da svi učitelji budu zvjezdice koje svijetle.

Zar je sat već završio?

U svojoj sam učionici, i u svojim razredima, primijetila niz naoko sitnih pojedinosti iz kojih mogu iščitati da imamo bonding na onoj unutrašnjoj razini. Na primjer, kad učenici na hodniku pitaju što ćemo danas raditi i, kad dobiju odgovor, vesele se kao da su, u najmanju ruku dobili tri petice odjednom. Ili kad me dočekaju sjedeći u našem čitačkom kutku. Nema puno znanosti u tom sjedenju, ali ima puno, puno povjerenja – oni se tamo osjećaju dobro. Ili kada pred kraj sata ustvrde: „Pa kak' je opet tak' brzo prošao sat?!“.

Ili kad me dočekaju s rječnicima i pravopisom na stolu. (E, to su moje male ljubavnosti.) Mi, u učionici Hrvatskoga jezika, imamo, naravno, policu s jezičnim priručnicima. Rječnik, pravopis i gramatika ne skupljaju prašinu, nego se koriste. Ponekad pomislim da je to ravno malome čudu – jer je postalo tako normalno u rječniku pogledati značenje neke riječi ili potražiti kako se nešto piše... Da, normalno je, ali dajte se osvrnite oko sebe i prebrojite koliko ljudi zaista zna čemu služe priručnici! Nisam im rekla – tražite riječi. Nisam im rekla – imaš u pravopisu. Pokazala sam im svojim primjerom, tražeći, služeći se. I – sad ga stave na svoj stol, da im je pri ruci, ipak je priručnik – jel tako? Ili kad pohrle u razred da prvi uzmu rječnik s police, za svoj stol. Ili kad odluče sa svima podijeliti tužniju priču, bolnije iskustvo, nešto što neće izazvati smijeh i radost. Onda čitam povjerenje. Ne, onda smo ono što trebamo biti – bića koja si vjeruju, koja se poštuju, koja dijele istu ljubav. Ili kad mi kažu – Boli Vas glava? Dajte nam zadatke, mi ćemo raditi... Ili kad mi prije sata po ploči, svim raspoloživim kredama u boji, napišu neke lijepe i prijateljske riječi...

Krug povjerenja

A u petom smo se razredu povezali sjedeći u krugu. Nakon što smo satima razvijali razredna pravila i stalno ih brusili ne bismo li dobili ono što je zaista važno, na jednom smo satu razrednika sjeli u krug i igrali se. Pogađali smo, postavljali pitanja, smijali se glasno i mozgali, mozgali, mozgali... Da ne bi bilo zabune, nismo se mi samo igrali, takvošto padne napamet samo površnima. Često kažem svojim učenicima da jako dobro znam što i zašto nešto radimo te da oni ne moraju brinuti o tome. I znam. Na primjer, igrajući se u krugu konačno smo izgradili bonding, postali smo ravnopravni i moji su učenici jednostavno i prešutno odlučili isplesti čvor do kraja. Znala sam to sljedećega dana kad su se svi odjednom na hodniku okupili oko mene da bi mi ispričali jednu anegdotu. Jednu malu, a tako veliku anegdotu iz njihova školskoga života. I znate kako pričaju? Svi odjednom!

I tako... povjerenje raste iz dana u dan. Istoga mi je dana moj sin gimnazijalac ispričao kako je bilo odlično na jednom nastavnom satu, nakon kojega su još sat vremena, putujući tramvajem, raspravljali o temi sa sata. Rekao je kako su najbolji oni sati nakon kojih imaš potrebu nastaviti raspravu. I onda si mislim – jedan petnaestogodišnjak osjeća pozitivnost dobre motivacije, gradi znanje, a da ni ne zna, on, koji je kao veliki, pa kako neće onda oni moji mali, koji ne promišljaju tako, nego samo gledaju velikim očima i upijaju, mozgaju, dijele i stvaraju trajne veze. Sve što učimo – važno je. Nešto malo više, nešto malo manje. Znanje je važno. Ali važno je i povjerenje, osjećaj pripadnosti, opuštenost, motiviranost za dalje i više, razumijevanje, radost. Bonding. Bez toga (p)ostajemo roboti, oni koji ne misle.