Dijabetes i trudnoća

U trenutku kad mi je sa 10 godina otkrivena šećerna bolest, mislila sam da je kraj svijeta! OK, realno, 10-godišnjakinji koja ulazi u pubertet mnogo toga se čini kao kraj svijeta, ali saznanje da ću do kraja života biti ovisna o inzulinu i pikati se, u to vrijeme, 2 puta kroz dan me uhvatilo totalno nespremnu.

Vjerujem da se svakoj situaciji prilično brzo prilagodim, pa je tako bilo i tada. Jednostavno sam se pomirila s tim da moj život doslovce ovisi o toj injekciji, i s moje strane nikakvog bunta nije bilo. Mjerila sam šećer 5 puta dnevno, pikala se 2 puta. Dokazala sam i sebi i svom društvu da to ipak nije kraj svijeta za mene!

Ubrzo sam počela sa treninzima odbojke, i tim se sportom aktivno i profesionalno bavila sve do svoje 15. godine! Tjelesna aktivnost mi je olakšavala regulaciju šećera, osjećala sam se aktivnom, i prije svega – bila sam jako sretna, ispunjana i uz sve te obaveze (škola i svakodnevni treninzi i utakmice) nisam ni stigla razmišljati o tome da sam drugačija od svojih vršnjaka! Zapravo, ja nikad nisam ni mislila da sam drugačija od njih, samo zato što moja gušterača odbija poslušnost, i njezinu fukciju ja moram preuzeti u svoje ruke! Kome god bi rekla da imam šećernu bolest, gledao me čudu i komentirao da se po meni nikad ne bi reklo da sam dijabetičar. Bila sam zaigrano, veselo dijete koje je obožavalo odbojku, čitanje knjiga, pisanje sastavaka i vožnju na biciklu.

Pubertet je proletio, završila sam srednju školu, upisala fax.

I prohodala sa svojim sadašnjim suprugom.

On je od početka (bilo smo prijatelji godinama prije nego smo prohodali) znao da sam dijabetičar, što to podrazumijeva (kontrolirana prehrana, tjelovježba, svakodnevno davanje injekcija), ali ni u kom trenutku moj dragi nije rekao da zbog šećera, i svih mogućnosti ne bi smo imali dijete jednoga dana.

Naime, činjenica da sam ja dijabetičar, i to tip I (ovisan o inzulinu), povećavala je za par posto mogućnost da naše dijete jednoga dana doobije istu bolest. Tipa, sa 1% povećava mogućnost na 2 ili 3%. Nismo se željeli ograničavati nikakvim brojkama, vjerujem da svi razmišljamo u okviru statistike, nikad nitko ne bi imao djecu.

Činjenica je samo da dijabetičarke moraju tijekom trudnoće biti pod budnim okom doktora, paziti se još i više nego do tada, držati šećer pod kontrolom u granicama koje su se meni nekad iskreno činile nerealne, ali kad znaš da je to zbog dobrobiti tvog djeteta, koje raste u tebi, sve se može!

Od saznanja da sam trudna, do samog poroda, svaki sam mjesec bila po par dana u Petrovoj bolnici u Zagrebu, na odjelu gdje su ležale cure koje su kao ja imale problema sa šećerom, dobivenim prije trudnoće ili tijekom trudnoće (Gestacijski šećer). Svaki dolazak u bolnicu bio je popraćen raznoraznim pretragama krvi, urina, zatim nezaobilaznim UZV-om koji sam sa nestrpljenjem očekivala (želja da vidiš to malo čudo u sebi je neopisiva). Ja sam tijekom puberteta prešla na novu, učinkovitiju verziju inzulina koja se daje 4 puta kroz dan, u obliku injekcije, a u trudnoći mi je dodana i 5. doza kroz dan. Možda ovo sad nekome zvuči strašno, ali stvarno nije – kad se 16 godina pikaš, jedna injekcija kroz dan više uistinu ne znači apsolutno ništa, niti boli, niti razmišljam o tome. To je već stvarno postalo automatski – piknem se u roku 2 sekunde, i mirno nastavljam dalje sa svojim aktivnostima (evo upravo sad, nastavljam sa pisanjem ovog teksta).

Vrlo je bitno tijekom trudnoće držati šećer do neke idealne granice od 4mMol/L (tako meni objasnila doktorica), jer sav onaj višak ide direktno na bebicu, i u skladu s tim, bebice dijabetičarki su obično puno veće (teže) prilikom poroda. To je i razlog zašto, kad na UZV-u procijene da nosite možda malo veće i/ili teže dijete, obično vas šalju na mjerenje šećera u krvi (tzv OGTT) da bi se uvjerili da buduća majka nema trudnički šećer.

Da biste održavali idelane vrijednosti svog šećera, vjerujte mi kad vam kažem da se morate truditi jako jakoooo! Dnevni unos hrane bio je sveden na 1800 kalorija (dakle, ona hrana koju ste dobivale u bolnici drage moje, onih par dana što ste tamo ležale prije ili poslije poroda meni je bila SVAKODNEVICA)!

Pošto sam se osjećala odlično, svakodnevno sam se kretala, i to općenito preporučujem svim budućim majkama. Naravno da nije lako sa trbuhom do zuba planinariti, ali ako doktor drugačije ne kaže, za vas je bolje i preporučljivo kretati se, ostati koliko toliko u kondiciji! Ja sam cijelu trudnoću svoju težinu podigla za 7 kila, i vjerujem da je to povezano, osim sa prehranom, i sa svakodnevnim šetnjama. Kad kažem šetnja, ne mislim na onih 5 min koliko vam treba da dođete od kuće do pekare i nazad. Samo ću reći, ja sam dan prije poroda sa svojom dragom kolegicom Ivanom, s kojom sam dijelila sobu u bolnici, propješačila od Petrove bolnice do Črnomerca. Dakle, jedno sat vremena do tamo, isto toliko nazad. Naravno, mi smo i zastale kod par dućana sa dječjom oblekicom, hihi. Poanta je, mi smo takav ritual imale skoro pa svaki dan, čim više kretanja, a ne neprestano izležavanje u krevetu koje je nas dvije samo još više deprimiralo.

Osjećale smo se odlično, voljele smo se družiti i čim manje biti u sobi!

Moj oporavak, nakon carskog reza bio je izuzetno brz. Vjerujem da to ima veze i s time što sam koliko toliko bila u formi. Ja sam treći dan već išla u šetnju po bolnici i van bolnice, kad bi mi suprug dolazio u posjetu. Malac na žalost nije bio sa mnom u sobi u to vrijeme, ali kod mene izležavanje nikako nije dolazilo u obzir. Šetnja po sobi, po katu, ispred bolnice. I iščekivanje trenutka kad ću malca dobiti k sebi, kad ću ga staviti na prsa i gledati ga kako s guštom papa. Neprocjenjivo, vjerujte mi! :)

Malac sljedeći vikend puni 2 godine, vrijeme je proletilo, i samo mogu reći, da usprkos mom šećeru, injekcijama, posebnoj prehrani i sl. maaaaaalim preprekama na putu, ja se sa nostalgijom prisjećam svoje trudnoće. Za mene je to bilo neprocjenjivo iskustvo i ne bih ga mijenjala nizašto!

Moj šećer me ne karakterizira, niti me stigmatizira! To je samo još jedna moja uloga u životu! Valja se uvijek koncentrirati na ono pozitivno, zar ne? J

Imam divnog sina, divnog supruga, sestre, oca, majku, prijatelje, kolege.... I imam Diabetes.

I sretna sam. :)

Tekst: Aleksandra Samardžić