'Nikad neću zaboraviti kad su rekli da srce moje bebe više ne kuca! Ovo mi je pomoglo nositi se s bolnim gubitkom!'

"Događa se često. Svakoj četvrtoj ženi kažu statistike, a možda i češće.” Neće proći nikada, jer to je moje dijete koje je upravo umrlo i uvijek će biti dio mojeg života. Da li mogu imati sljedeće dijete, to vi ne znate, jer ne znate priču majke, ne znate koliko je teško možda začela i koji su drugi problemi u pozadini. Uvažiti bol, uvažiti to što žena proživljava, smatram minimum minimuma koji mora biti prisutan na svim razinama. Jer dio onoga što majke osjećaju jest: beznađe, krivnja, osamljenost, izdaja tijela, strah, iritabilnost i nervoza,  tupost, pretjerana osjetljivost, tjeskoba, valovi bola i besmislenosti života, bijes i ljutnja, bol, tuga, nesanica i noćne more, opsesivne misli, napadi panike, palpitacije srca,  glavobolje,  nedostatak daha, praznina,  samoća, neshvaćenost... i mnogi drugi. Tako o svojem bolnom iskustvu progovaraAna Božac, psiholog, geštalt psihoterapeut i art-terapeut, koja je svoje bolno iskustvo gubitka djeteta u trudnoći opisala u knjizi „O smrti i životu“.

Sve što je osjećala, a nije imala prilike reći, prelijevalo

se, kaže nam Ana, u riječi na papiru. Pišući o osjećajima, kako je vrijeme

prolazilo, pišući o razmišljanjima i opisujući iskustvo koje je proživjela, rodila

"Polako radeći na toj temi, iščitavajući svu moguću literaturu, ispisujući životne priče drugih mama koje su doživjele neki oblik gubitka djeteta, promišljajući o psihoterapijskom radu, knjiga je poprimala oblik i obuhvatila najvažnije teme vezane uz iskustvo preživljavanja gubitka djeteta: osobna iskustva, osjećaje, misli, tjelesne reakcije, društvo u kojem se nalazimo, zdravstveni sustav, predrasude i stereotipe, očekivanja, posljedice traume, važnost govora o toj temi, važnost kreativnog pristupa u radu na sebi, mogućnosti kreativnosti u svrhu prorade emocija, te konkretne tehnike i rituale i uputstva što i kako kad se najgore desi. Moje iskustvo boli detaljno je opisano u knjizi samo iz jednog razloga a to je da se konačno maknu predrasude i stereotipi s kojima se prilazi mamama, i da se konačno spozna važnost i težina tog gubitka“, kaže Ana s kojom smo razgovarali o knjizi, u kojoj iznosi 40-ak terapijskih vježbi koje su i njoj pomogle, ali i općenito o art-terapiji koja, otkrivanjem unutarnjih potencijala kreativnih resursa svake osobe te razvojem jakih strana, pomaže razriješiti brojne psihološke konflikte.

Je li vam se, s obzirom da ste psihoterapeut, generalno lakše nositi s problemima u životu?

Imajući spoznaje psihoterapije omogućuje mi da se mogu uhvatiti u koštac sa problemima na način da me problemi ne bace na pod, nego da i kad se nalazim na dnu na njih gledam kao prostor za razvoj i učenja. Da li mi je zato lakše ili manje bolnije? Nije. Dapače, nekada je i puno teže jer stvari ne uzimam olako, ulazim u dubinu svega i u svemu tražim sebe i dio svoje odgovornosti odnosno moći. Zahvalna sam psihoterapiji što u svakoj i najcrnjoj situaciji traži svjetlo, traži resurse i potencijale unutar osobe i jača ih, kako bi se osoba mogla suočiti sa situacijom i izrasti iz nje. Nije lakše, ali je zasigurno bogatije, zanimljivije i  zdravije. Kao što navodim u knjizi:” Život nije tu da postignemo ciljeve koje smo si postavili ili  da živimo ugodno. Život je tu da se razvijamo. Pred svakim od nas je životni razvojni zadatak, da svatko postane više ono što jest, a manje ono što nije u svojoj biti.”

U knjizi iznosite 40-ak art terapijskih vizualizacija i vježbi koji su vam pomogli. O kakvim se vježbama radi; je li riječ o vašim, autorskim vježbama?

Art-terapijske tehnike proizvod su dugogodišnjeg rada sa različitim skupinama žena kao i individualnim radom. Većina vježbi jest autorska, neke su djelomično preuzete pa modificirane kako bi bile adekvatne za ovu tematiku. Vježbe prate osjećaje i proces žalovanja kako se odvija kroz godinu dana i bave se svakim emocionalnim aspektom koji proces žalovanja nosi sa sobom:  Fizički simptomi i napetost, Crtanje daha, Mandale, Rad s tijelom kroz pokret, sliku, pisanje, Izražavanje emocija, Nade i želje o trudnoći, Skulptura bebe, Bolnica, Što želim/trebam oporaviti, Reakcija na traumu, Učenje iz bola, Ljutnja, Suočavanje s gubitkom i učenje, Strah, Negativna uvjerenja o sebi, Krivnja, Unutarnje dijete, Skulptura boli, Što mi tijelo govori,  Osvijesti – izrazi – transformiraj, Otpuštanje gubitka, Simptomi i tjelesni doživljaji u glini, Oprost, Protok emocija, Zahvalnost, Oporavak, Ciklus života i smrti, Kolaž nade i želja za budućnost, Putovanje: trauma – žalovanje – budućnost...  

Redoslijed sam posložila prateći svoj proces, no sam redoslijed nije važan, zato što emocije su sve tu uvijek. Kada će tko raditi koju vježbu uopće nije važno. Vježbe se mogu primijeniti i na mnoge druge probleme, odnosno na bilo koji rad koji se svodi na suočavanje sa emocijama. Vježbe su pisane tako da ih svatko može izvoditi sam, iščitavajući, ili može snimiti pročitano da lakše prati vježbu. Svaka vježba kreće od povezivanja sa tijelom i osjećajima i ovisno o emociji koju obrađuje predlaže se način rada da li kroz vizualizaciju, slikanje, pokret ili modeliranje gline ili plastelina suočavanje sa tim osjećajem i učenje iz njega, prorada i oslobađanje.

Možete li ukratko objasniti kakve su sve dobrobiti art-terapije? Na koje sve načine pomaže, tj. gdje je najdjelotvornija?

Art-psihoterapija jest osvještavanje i izražavanje emocija kroz različite neverbalne kreativne medije. Osvještavanje i izražavanje emocija jest ključna stavka u psihoterapiji i kao takva osnovna je stavka za dobrobit čovjeka, pa samim tim može se promijeniti na sve i svakoga. Emocijama pruža direktni izlaz kroz govor tijela  ili kreativne tehnike zaobilazeći cenzure uma. Opuštanje, smanjenje anksioznosti i depresije, povećanje koncentracije, poboljšanje mentalne fleksibilnosti, povećanje komunikacije između lijeve i desne hemisfelre, poznavanje sebe, samosvijest, kongruentnost tijela i emocija..., samo su neke od dobrobiti.

Kako ste uopće otkrili art-terapiju, tj. kako ste se s njom počeli baviti?

Prije nego što sam studirala psihologiju te kasnije psihoterapiju, bavila sam se slikarstvom, a kasnije skulpturom, pa raznim spektrima umjetnosti koje prakticiram i danas. Za mene psihologija uvijek je bila teorija, previše štura, previše suhoparna. Te sam jednostavno nastavila tragati za onim što me intrigira, zanima i  zadovoljava. Kroz psihoterapiju sam dobila životnost  struke, značaj. Suštinu i tjelesnost, duhovnost i emocionalnost, zanimljivost, igru  kroz kombinaciju umjetnosti i psihoterapije odnosno art-psihoterapiju koju sam magistrirala u Rimu.

Art-terapija može pomoći i ženama koje pate od postporođajne depresije. Što možete kazati o tome? Možete li navesti neke konkretne vježbe koje pomažu?

Postporođajna depresija jako je bliska ovoj temi koju opisujem u knjizi, isto se bazira na količini emocija, novonastaloj situaciji, neshvaćanju društva, očekivanjima svojim, tuđim..... I da, slične tehnike se mogu primijeniti i na ove osjećaje. Ono što je najvažnije: dopustiti si osjećaje koji jesu i aktivno se baviti njima. Ne se sramiti, ne ih potiskivati. Tu su. Imaju svoju svrhu, to je najčešće prilagodba novoj situaciji. Ali pošto nismo roboti, naša prilagodba je teška i traje dugo, i ne rijetko u neočekivanom obliku. O postporođajnoj depresiji se ne priča, iako je česta. Žene budu šokirane svojim osjećajima, ali  to je, ponavljam, psihološki proces prilagodbe i ako mu se pristupi na pravi način, sa poštovanjem i blagosti prema sebi, osluškujući što nam sve naša nutrina poručuje, koje sve stvari nismo riješili, što trebamo (mi, naše unutarnje biće), možemo izaći na drugu stranu. Art-psihoterapija jest odlična upravo zato što nudi alat za taj proces prorade emocija, spoznaje, osvještavanja, prilagodbe, poštujući sebe.

Osnovna tehnika jest pisanje. Pišite o svojim osjećajima kakvi god bili. Iskreno, bez cenzure. Uz pisanje dopustite si popratne osjećaje i izrazite ih, plačite, vičite, uzmite jastuk i lupajte o njega. Pišite o boli, o ljutnji, bijesu, tuzi, o željama... Nakon ovakvog "pražnjenja” pišite o zahvalnosti. Nađite stvari na kojima možete biti zahvalni.

Uzmite papir i bojice koje god imate i jednostavno šarajte

po papiru, budite sa svojim osjećajima pokušajte ih iskazati te osjećaje na

papiru da li kroz oblik, boju ili potez rukom, nije važno.  Imenujte taj crtež, zapišite sve osjećaje

koje osjećate ili vidite u crtežu. Koje ste boje koristili? Kako inače

doživljavate te boje? Koje ste poteze rukom radili? - pokušajte te poteze

napraviti cijelim tijelom. Jedan po jedan. Osjetite osjećaje svakog poteza u

Na kraju vizualizirajte neku lijepu sliku, vizualizirajte neko mjesto u prirodi gdje se osjećate lijepo, opušteno sigurno, sretno. Pokušajte osjetiti ove osjećaje u sebi, i potom vizualizirajte sebe sa djetetom na tom mjestu zadržavajući ove osjećaje opuštenosti. Pokušajte nacrtati taj osjećaj i ponovno napravite refleksiju kao na prvotnom crtežu. Imenujte ga, napišite prisutne emocije i istražite boje i poteze rukom. Dišite. Blagoslovite sebe i svoje dijete bez obzira kako se osjećali.

Razgovarala: Danijela Petrov
Fotografije: