Test na trudnoću je ispao pozitivan i sada je vrijeme za bezbrižno uživanje u blaženom stanju idućih devet mjeseci. Da, u nekom drugom svemiru tj. na nekom drugom kraju našeg planeta – po mogućnosti u prašumi Papue Nove Gvineje

Nakon prvotne euforije, kreće lagani put prema paranoji. Naime, prvim odlaskom na ginekološki pregled trudnoća postaje avantura u svijet mogućih patoloških stanja. Jedan bris, drugi bris, jedan test, drugi test, ova bakterija, ona bakterija i tako unedogled svih devet mjeseci. Odjednom bakterije koje normalno nastanjuju žensko tijelo, više nisu normalne i mnogo toga postaje opasnost za majku i dijete. U ovom tjednu se može dogoditi ovo, u nekom drugom tjednu nešto drugo, treće, četvrto. Blagodati medicine ovoga doba mogu zaista pomoći kada je to potrebno i sretni smo da imamo mogućnosti korištenja tih blagodati, no dok ovo pišem imam na umu uredne trudnoće. U nekom trenu našeg civilizacijskog napretka, sve trudnice se tretiraju kao potencijalno rizične i ne dao bog da ste slučajno starije od 25 godina. Danas dvadesetpetogodišnjakinje šalju na pretrage koje su se prije radile isključivo ženama starijima od 35. Individualnog pristupa nema, sve žene se šalju na sve pretrage (čast iznimkama). Konstantno se potencira strah kojeg bi se žene trebale kloniti za vrijeme trudnoće. Teško se od njega skloniti kad vam mašu s njime na svakom pregledu.

U kombinaciji s ludovanjem hormona u tijelu i vrlo vjerojatno prisutnim mučninama u prvom tromjesečju, većina žena se ni ne snađe u trenu kada upadne u žrvanj medicinskih pretraga. Kažu naši stari da trudnoća nije bolest i da se trudnice tako ne bi trebale ponašati. I nije, ali cijeli sustav se ponaša prema njima kao da je svake sekunde potencijalna bolesnica. Nije lako ostati blažena i bezbrižno pjevati djetetu u trbuhu u takvom okruženju.

Sjećam se kada sam prvi put ostala trudna – uvjerena da mi samo treba intuicija i da trebam samo uživati. Nakon tri mjeseca sam uspjela shvatiti da sam to vrijeme provela u oblaku pretraga i strahova i da u biti uopće nisam ni počela uživati u trudnoći. Na vrijeme sam shvatila da moja intuicija treba pomoć, treba vojsku. Probudila sam se i počela čitati knjige, počela sam skupljati informacije. Ne ide drugačije. Znanje je jedini način pomoću kojeg se trudna žena može oduprijeti svim tim nametnutim strahovima. Trudnoća donosi strahove, to je tako, ipak odjednom postajemo odgovorne za još jedno biće, ali to ne znači da moramo za sobom vući i grotlo tuđih strahova.

I kako sada dalje? Kako si smanjiti taj stres za sebe i za dijete? Šalabahterima!

Zato virtualne šalabahtere u ruke – neka informacija iz jedne knjige, pa iz druge, pokoji dobar blog, znanstveno istraživanje, razne radionice i obavezno dobro društvo prijateljice koja je već rodila, a da joj nije životna misija plašiti buduće roditelje. Na taj način je puno lakše ostati svoja između silnih pretraga i ultrazvuka. Informirana žena može procijeniti zašto joj se neke stvari događaju i zna da je ona ta koja odlučuje što će joj se točno "raditi". Isto tako, trudnica koja zna da se neke stvari obavljaju rutinski, a ne zato što se sumnja da bi se njoj nešto moglo dogoditi – puno lakše otpuhne neki novi oblak straha koji joj pošalju.

Sjetite se srednje škole i fakulteta – šalabahteri mogu biti različitih formi kao i mi ljudi. Jedan od mojih najdražih – nađite si mjesto i vrijeme u danu kada ćete zaista pjevati svom djetetu, bilo potiho ili na glas, kako god vama odgovara. To je najbolji način da ostanete povezana sama sa sobom. Pišite, pjevajte, pričajte djetetu, o djetetu i zaboravite na sve kontrole i pretrage, bar do idućeg puta.

Tekst: Marija Čukman, porođajna edukatorica i doula; www.svjesnatrudnoca.com

Foto: Profimedia