Porođaj u toplini vlastitog doma

Porođaj u kućnim uvjetima, koji je vjekovima bio jedini mogući način donošenja djeteta na svijet, danas je uglavnom nedostupan i nepoznat većini žena u našoj zemlji. Žene koje planirano rode kod kuće okolina smatra ili hrabrima ili neodgovornima jer nepotrebno izlažu riziku i sebe i dijete. Pokušali smo doznati mišljenje i struke i žena koje imaju iskustva porođaja kod kuće te otkriti što to neke trudnice vuče da rađaju doma te koliko je to uistinu siguran izbor.

“Tek uz te uvjete tijelo može besprijekorno odraditi taj uzvišen, a opet potpuno prirodan čin rađanja, u kojem nova duša dolazi upoznati svijet izvan maternice. Imala sam potpuno povjerenje u prirodu i svoje tijelo te osjećaj sigurnosti, inače se nikad na to ne bih odlučila. A bilo je tu i sreće jer je trudnoća tekla uredno, a beba je sjajno napredovala”, dodaje Valentina.Priča nam kako se pripremala psihički i fizički, proučavajući literaturu vezanu uz trudnoću i porođaje, razgovarajući sa stručnim osobama, vježbajući, ali osluškujući i vlastitu intuiciju, koja joj je, kako tvrdi, cijelo vrijeme šaputala: možeš ti to. “Ideja da se moje dijete rodi u za njega idealnim uvjetima, da ga ne zaslijepe svjetla i prestraši buka, da je u svakom trenutku u mojoj blizini – bile su moje niti vodilje. Željela sam mu savršen početak životne priče koju ću mu s radošću prepričavati i koja će mu biti primjer snage ženskog tijela i savršenosti prirode.”

Sve je tako jednostavno

Preko preporuke Valentina je došla do iskusne doule, koju je potom upoznala uživo. Imala je suprugovu podršku, što je veoma važno, jer bez nje porođaj kod kuće nema smisla. Tim uključen u porođaj mora biti uigran kako bi se rodilja osjećala podržano i bezbrižno te bez pritiska.

“Doula je stigla nedugo nakon mog poziva, dok trudovi još nisu bili osobito bolni i učestali, ali su upućivali na to da je porođaj počeo”, priča Valentina. “Pokazala sam joj pripremljene stvari – ručnike, vodu, čokoladu, deke, strunjače, mirisne soli i slično – kako bi se lakše snašla. Nakon toga više nisam morala ni o čemu posebno brinuti. Zamračile smo prozore, dodatno zagrijale prostoriju... Ona je, poput vrsnog čitača misli, točno znala što napraviti da mi ublaži trudove: masaža leđa bila je čudotvorna, a kad su se trudovi pojačali, sat vremena sam pod tušem jakim mlazom vode ublažavala bol. Po intenzitetu bola i porivu za tiskanjem naslućivalo se da porođaj neće dugo trajati. Bez doule bih možda i dehidrirala jer se ne bih sjetila piti dovoljno vode”, smije se Valentina.

Tijekom trudova šetala je ili se naslanjala na namještaj, tuširala, radila sve što je ublažavalo bol. Tijelo je instinktivno tražilo najbolji položaj, pa je tako izgon dočekala na koljenima, naslonjena rukama na krevet.

“Nije me bilo strah jer je uz mene bila i stručna pomoć. Isto tako, ni zbog čega se nisam osjećala neugodno, ako zanemarim intenzivne bolove koji su trajali oko dva sata. Kad sam osjetila da se bliži izgon, jednom sam rukom provjerila mogu li napipati bebinu glavicu i već u sljedećem trudu pridržavala glavicu rukom dok je beba izlazila. Primalja ju je pridržavala u za to posebno pripremljenom ručniku crvene boje (na koju je dijete naviklo u maternici) te mi je odmah predala u naručje. Čarolija nadnaravna! Osmijeh nisam skidala s lica satima”, prisjeća se Valentina.

Beba je bila zadovoljna i mirna nakon kratkoga početnog plača i ubrzo je počela sisati. Ostala je spojena pupkovinom za posteljicu tri sata koliko je trebalo da novi trudovi porode posteljicu. Nakon toga je suprug presjekao pupkovinu koja je već davno prestala pulsirati, a bebica je izvagana, izmjerena i pregledana, baš kao i posteljica i mama.

“Kasnije se, osim kratkog tuširanja, nisam razdvajala od bebe sve do večernjih sati, kad ju je upoznala i sestrica, koju sam kao i uvijek mogla uspavati pričama, pjevanjem i maženjem pa nije osjetila stres od odvajanja. Osjećala sam se sjajno, ispunjena neizmjernom radošću što je sve dobro prošlo i što je beba zdrava i u krugu obitelji od samog početka. Sve se činilo tako jednostavno savršeno i prirodno.”

Potvrda o pregledu bebe i rodilje

Već idući dan bili su skupa na zakazanom pregledu kod privatnog pedijatra i ginekologa jer je nakon porođaja kod kuće potrebno dobiti potvrdu da ste rodili i da je bebu pregledao pedijatar. Nakon toga beba je prijavljena u matični ured s tim nalazima (i vjenčanim listom), a kućna adresa upisana je kao mjesto porođaja.

Ženska pomoć zlata vrijedna

Većina se žena uz stručnu osobu na porođaju kod kuće odlučuje i za doulu. Što to točno znači, pitali smo Branku Mrzić Jagatić, koja nije planirala postati doulom, ali je to postala prije osam godina, nakon poziva prijateljice da uskoči kao njena zamjena na jednom porođaju. Iskustvo koje je stekla na 30-ak porođaja za nju je, kako kaže, neprocjenjivo. Sve ih pamti jer je svaki poseban i jedinstven.

“Na svakom porođaju učim o životu, o njegovoj nepredvidljivosti, jednostavnosti, emocijama koje ga ispunjavaju. Svaki neometani dolazak djeteta na ovaj svijet fascinira me i uči da se pokoravam zakonima prirode”, govori Branka.

U našoj je zemlji praksa doula nova pojava pa mnoge žene i ne znaju da doule postoje. No trudnice koje žele doulu uvijek nađu načina da do nje dođu. Najvažnije je da trudnica osjeti povjerenje prema douli i da se uz nju osjeća spokojno i sigurno.

Ništa se ne prepušta slučaju

Budući da porođaj kod kuće kod nas nije reguliran kao u razvijenijim europskim zemljama, priprema je zahtjevnija i to je dodatni razlog zašto mnoge žene žele doulu na kućnom porođaju, objašnjava Branka i dodaje: “Žene koje rađaju kod kuće često se dugo pripremaju za porođaj, ne prepuštaju ništa slučaju, a od doule očekuju podršku u svakom smislu, iako se očekivanja mogu znatno razlikovati. Zato je važno da s doulom razgovaraju o svemu tijekom trudnoće.” Branka misli kako je realno da rodilje od doule očekuju sve ono što im treba, od osjećaja sigurnosti do logističke podrške. “Tome doule i služe, inače ih ne bi zvali robinjama. (Grčki doulos, naime, znači ‘robinja’.) Važno je da doula poznaje fiziologiju porođaja jer tada može na bilo kojem mjestu biti podrška kakvu rodilja treba.” Svaka žena koja odluči roditi kod kuće za to ima svoj razlog. Branka navodi da neke od njih rađaju prvi put i žele nježno dočekati svoje dijete, ne žele se izlagati nepotrebnim intervencijama. “Neke su žene živjele izvan Hrvatske i za njih je porođaj kod kuće ravnopravna opcija porođaju u rodilištu. Druge su imale traumatične bolničke porođaje i njima je porođaj kod kuće potreban kako bi zaliječile rane. Za njih je to katarzično iskustvo.”

Bez vremenskog ograničenja

Doula Branka na nekim porođajima ostane i po nekoliko dana s pauzama, dok je na drugima kratko. Rodilji odlazi ne očekujući ništa što se duljine porođaja tiče jer bilo kakva očekivanja predstavljaju ograničenja, a to ne djeluje opuštajuće i ne pruža sigurnost.

“Kad odlazim na porođaj, moram balansirati između privatnih i poslovnih obaveza i sve to ostaviti iza sebe. Prvo razgovaram s rodiljom ako porođaj nije uznapredovao, pratim kako se ponaša, što želi, što joj odgovara i nastojim se na taj način ponašati”, govori nam Branka.

Priznaje da porođaj i za nju može biti vrlo zahtjevan, i fizički i emotivno, ali da sav napor nestaje s rođenjem djeteta. Sljedeći dan na to je često podsjeti i upala mišića, pa joj i taj dan učini još ljepšim.

Katkad je potrebno kućni porođaj preseliti u rodilište, no takvi su slučajevi rijetki. Uglavnom ne nailazi na probleme s osobljem, iako ima situacija u kojima osoblje ne razumije važnost pratnje na porođaju. Za takve se uvijek nada da će s vremenom shvatiti da pratnja nije prijetnja nego prednost.

Suradnja s partneromVećina je partnera educirana, dobro pripremljena i spremna pružiti podršku kakva ženi treba. Svaki od njih odabere svoju ulogu, nekima padne kamen sa srca jer im je uz doulu lakše iz prikrajka gledati, nego aktivno sudjelovati. No postoje i slučajevi kad partner preuzima sve uloge na sebe. “Tada je lijepo gledati kako se osjećaju sigurno kao da su i sami rodili više puta. I jedno i drugo je u redu, sve dok to rodilji odgovara. Malo što je ljepše od božanstvenog prizora prirodnog porođaja”, tvrdi Branka. “Žena je istovremeno nevjerojatno moćna i ranjiva i od takvih žena trebamo učiti o tome kakav je porođaj zaista.” Dodaje kako ćemo to moći ostvariti tek kada u svim rodilištima prirodan porođaj bude standard.

Mogući riziciPrim. dr. sc. Vladimir Blagaić, voditelj odjela za rodilje i babinjače na Sv. Duhu u Zagrebu, upozorava na rizike ovakvih porođaja: “Iako je porođaj kod kuće želja mnogih trudnica jer im pruža emocionalnu i psihološku sigurnost, upozorio bih na moguće probleme porođaja jer je dokazano da se kod svakog desetog porođaja razvije neka komplikacija. Žena mora biti svjesna da porođaj može u trenu skrenuti u neželjenom smjeru te da ni brza intervencija i prijevoz u najbližu bolnicu ne jamče sretan ishod za majku i dijete.” Dr. Blagaić smatra da, unatoč malom postotku, komplikacije mogu postati uzrok obiteljske tragedije.

Mnogi vjeruju da su porođaji kod kuće kod nas zabranjeni. Dr. Blagaić ističe da zakonski nisu definirani, ali nisu ni zabranjeni: “U zemljama Europske unije u kojima je reguliran porođaj kod kuće jako je dobro organizirana patronažna i hitna služba. Porođaj uz liječnike vode iskusne licencirane primalje za porođaje kod kuće. Prisutnost primalje i liječnika, uz dobru tehničku opremljenost, osiguravaju profesionalnu skrb i pružaju sigurnost rodilji.”

Zanimalo nas je koje su to situacije kada bi porođaj svakako trebalo nastaviti u bolnici: “Ako se porođaj odvija kod kuće bez medicinskog nadzora, tko može prepoznati znakove da je otišao u neželjenom smjeru i donijeti odluku da se krene u bolnicu? Shodno našem, još uvijek nedefiniranom stavu glede porođaja kod kuće, postavlja se pitanje legalnosti prisustvovanja primalja iz drugih zemalja, koje nisu licencirane za rad u Hrvatskoj, kao i hrvatskih primalja koje nemaju licencu za samostalni rad. U konačnici, tko snosi odgovornost kada porođaj krene po zlu”, pita se dr. Blagaić.

Od simptoma na koje valja obratiti pozornost jest redovito micanje djeteta u zadnjem tromjesečju te kod svakog ozbiljnog odstupanja od uobičajenog dnevnog ritma micanja djeteta treba hitno otići na pregled, objašnjava dr. Blagaić.

Kad je porođaj započeo, svako obilnije krvarenje, jaki bolovi, loše stanje rodilje s gubitkom svijesti ili bez njega, neosjećanje djeteta, ispala pupkovina, ručica ili nožica sigurni su znakovi da rodilju treba hitno odvesti u najbližu bolnicu. Odgađanje odlaska – čak su i minute važne – može tragično završiti za majku i dijete. Smatra da rađanje kod kuće u nekontroliranim uvjetima bez liječnika i primalje te suvremenog tehničkog nadzora znači nepotreban rizik za zdravlje i život majke i djeteta.Pregled nakon porođajaPacijentice koje su imale planirani kućni porođaj koji je prošao uredno najčešće se ne javljaju u bolnicu isti dan, pa ne idu na odjel babinjača, nego preglede obavljaju nakon nekoliko dana u ambulantama u poliklinici. Ako dođu u bolnicu, mogu doći u hitnu službu zbog eventualnih komplikacija ili u ginekološku ambulantu. Medicinski postupci podjednaki su kao i kod rodilja koje su rodile u bolnici i dolaze na redovite ili hitne preglede nakon porođaja, objasnio nam je dr. Vladimir Blagaić.

Bolji uvjeti rađanja za sve ženeOd Daniele Drandić, voditeljice programa Reproduktivna prava u udruzi Roda, doznajemo da ne postoji službena statistika o broju porođaja kod kuće, no upozorava na probleme koji se tiču transfera u bolnicu koji nije odgovarajuć kad su u pitanju planirani kućni porođaji: “Više od 90 posto transfera nije hitno, no svejedno bi trebali biti besprijekorni – da primalja može predati sve podatke o tijeku porođaja ekipi za transfer. To kod nas još ne funkcionira zbog zakonskih okvira i nedovoljne podrške sustava primaljstvu, pa žene ne kažu da dolaze s planiranog kućnog porođaja. Kad u Velikoj Britaniji nastanu uvjeti za transfer u bolnicu, većinom se rodilja s mužem i primaljom odveze do bolnice. Urbana legenda o kolima hitne pomoći koja dežuraju pred vratima dok žena rađa nije točna. No učestala je praksa da primalja, pri odlasku na porođaj, javlja adresu hitnoj službi radi bržeg dolaska ako zatreba”, objašnjava Daniela.

Nizozemska je do prije dvanaest godina imala 30 posto porođaja kod kuće i to je dobro funkcioniralo. No i tamo mlađe generacije žena sve više odlaze u bolnice jer žele pristup farmakološkom ublažavanju bola. Nedavno je u Velikoj Britaniji izrađena velika studija koja je dokazala da je neovisno o mjestu porođaja – kod kuće ili u rodilištu – porođaj u načelu vrlo siguran. U britanskom je sustavu obavezno pružiti skrb bez obzira na to gdje žena odluči roditi i koliko je trudnoća rizična, a tako bi trebalo biti i kod nas.

“Za razliku od naših, primalje vani imaju status samostalne zdravstvene struke. Zbog toga još nemamo samostalne klinike, dok u Nizozemskoj čak i rizične trudnoće i porođaje u rodilištu prati primalja. To je pitanje moći i novca koji se vrti u prenatalnoj skrbi i skrbi pri porođaju, o čemu se malo tko usudi govoriti. Unosno je raditi sa zdravim trudnicama i plašiti ih mogućim problemima”, dodaje Daniela.

Pravo žena na izbor mjesta porođajaU udruzi Roda aktivno se radi na svim linijama poboljšanja uvjeta rađanja, u suradnji s međunarodnim i domaćim institucijama. Od Daniele doznajemo kako će u sljedećih 10 – 15 godina više od 90 posto porođaja i dalje biti u rodilištima i zato se radi na stvaranju uvjeta za porođaj po mjeri majke.

“Radimo na pilot-projektu Rodilište – prijatelj majki u deset koraka, gdje smo dobile veliku podršku od UNICEF-a i neka rodilišta pokazala su želju za suradnjom. Važno nam je da se što prije otvori opcija takozvane kuće za porođaje jer se pokazalo da je to dobar model prijelazne faze, prije nego što se stvore kvalitetni uvjeti za porođaje kod kuće.”

U međuvremenu se žene snalaze tako da na porođaj zovu primalje iz inozemstva, odlaze roditi u kuće za porođaje u Austriji, Italiji, Sloveniji... Takva je situacija već desetak godina. To nije ni jeftino jer jedan dan u rodilištu – prijatelju majki u Feldbachu stoji oko 530 eura. Daniela smatra da je glavni kriterij za izbor mjesta rađanja osjećaj sigurnosti i skrb primjerena njoj i njenom djetetu, a to može biti bilo gdje.

Tekst: Storybook

Foto: Profimedia