iskustvo-iz-zagrebackog-rodilista-hitni-carski-rez-bebe-okrenute-na-zadak

Moj je dječak odlučio stići na svijet početkom srpnja, nekih dva tjedna ranije nego što su najavili liječnici. Trudnoća je bila prilično uredna, tek mali problemi s povišenim šećerom i bakterijama u urinu. Prvi dio trudnoće bio je obilježen svađama s mojim partnerom. Nakon što smo dijete i ja ostali trajno sami u stanu, tijekom mjesec dana popravio se i šećer i bakteriološka slika. Iako sam prije toga pila razne antibiotike i čajne pripravke. Stres se malo smirio, a smirio se i dječak. Tri tjedna prije poroda sve je bilo pripremljeno. Majka jednostavno zna.

Tako sam i ja znala da će mališan stići ranije, pomogli su u toj prognozi i detaljni pregledi u privatnoj poliklinici gdje je liječnik definirao bebu kao tjedan dana veću od gestacijske dobi. Mjesec dana prije termina počela sam osjećati težinu i sporost. S obzirom na to da sam bila sama, sve sam i dalje obavljala: vozila, nosila vrećice iz trgovine i pospremala. Činila sam to ipak puno sporije. Torba je već bila spremna, stvari složene i pripremljene, a ja uzbuđena. Dijete je bilo okrenuto nožicama prema dolje i ginekologica me u domu zdravlja upozorila na mogući scenarij izgona na nogice, a to je značilo moguće komplikacije i pucanje pupčane vrpce. S obzirom na to da termin još nije bio blizu, liječnici su me na redovnom pregledu u bolnici poslali doma uz napomenu da dođem na kontrolu za tjedan dana. Dva dana kasnije, te noći s nedjelje na ponedjeljak, ništa me nije pripremalo na ono što stiže. Bila je malo splasnula vrućina i ja sam se osjećala jako dobro.

Filmsko jurenje u rodilište

Vodenjak je pukao u snu, a dječak je u roku od dva sata već bio vani. Znala sam da je u pitanju vodenjak s obzirom na to da je iz mene prvo u krevet, pa kasnije po podu i u kadi iscurila znatna količina vode i stan je bio "poplavljen". Pripremala sam se, ali nisam znala što u takvoj situaciji činiti. Čula sam priče prijateljica koje su napomenule da su nakon puknuća vodenjaka satima još kod kuće čekale prije odlaska u bolnicu. Za svaki slučaj nazvala sam hitnu pomoć i liječnik mi je ozbiljnim glasom rekao da bih zbog položaja bebe svakako trebala što prije u bolnicu. Deda i baka su dojurili po nas i odvezli nas filmski jureći kroz crveno u jednu zagrebačku bolnicu. Nakon pretrage urina liječnik je odlučio napraviti ultrazvuk. Napomenuo mi je da ću vjerojatno ići na carski rez ujutro čim dođe redovna smjena liječnika s obzirom na to da je dječak okrenut na

zadak. Uozbiljio se kad je počeo raditi ultrazvuk. Sestri je rekao da pozovu anesteziologa i pripreme me za operaciju. Nisam imala nikakvu pripremu za carski rez niti obavljene nalaze. Nisam se niti snašla i već su me vodili u operacijsku dvoranu. Moji roditelji nisu znali da je porod i započeo kad su im donijeli mali zamotuljak. Nisam imala trudove i ne znam kako izgleda ta porođajna muka. Dobila sam prvo spinalnu anesteziju, ali su žurili, a ja osjetila rez, pa su mi, uslijed operacije i vidjevši da mi pada tlak, dali opću anesteziju i nisam dočekala budna svog malenog dječaka. Taj mi je dio bio u najgorem sjećanju, posebno zbog onoga što je kasnije uslijedilo. Anestezija na mene djeluje tako da od nje plačem. Zadnji je to puta bilo kada sam operirala krajnike negdje u sedmom razredu osnovne škole i plakala sam cijeli dan iako me nije boljelo ništa. Nakon što sam se probudila, rasplakala sam se jer sam htjela svoje dijete. Sestre su bile jako ljubazne i odmah mi donijele mog malenog dječaka.

iskustvo-iz-zagrebackog-rodilista-hitni-carski-rez-bebe-okrenute-na-zadak

Prvi susret

Moj je maleni imao dlakava leđa, rukice i lice. Ja sam bila u šoku jer sam dobila malenog Wolverina. Osim toga, u ustima je bio neki bijeli prištić. Čim sam došla malo k sebi, došla me posjetiti liječnica koja me operirala i pitala je u kojem mi je trenutku pukao vodenjak. Zaključila je da će moj sin biti nogometaš jer je uspio pogoditi nogom rupicu od tri centimetra. Nakon nje stigla je pedijatrica i čestitala mi na tome što je moje malo čudo rođeno s donjom jedinicom. Dijete mi je imalo zub. Odmah mi se upalio alarm! Dojenje, zagrizi, krv... ajme meni! Dojenje je bila jedna sasvim druga priča, ali ne toliko zbog zubića, no o tome jednom drugom prilikom.

Javio se problem migrena. Nisam o tome znala ništa jer nisam imala pripremu za carski s anesteziologom već sam sestrama rekla da se jako loše osjećam. Nakon dva dana shvatila sam da mi se svaki puta sve više zacrni pred očima kada ustajem i pozvali su liječnike. Odlučili su da će pokušati s hidracijom i bocama fiziološke te strogim mirovanjem. Iz leđne je moždine curila tekućina kroz rupicu koja nije zarasla nakon pokušaja spinalne anestezije. Nije pomoglo.

Četvrti dan moje agonije odveli su me u operacijsku salu. Ostavili su me pola sata u tišini istog onog mjesta na kojem sam nekoliko dana ranije rodila svog dječaka. Godila mi je hladnoća koja je ovdje bila, s obzirom na to da je na odjelu babinjača bila nesnosna vrućina, ljeto. Iz susjednih sam prostorija čula vriskove i oduševljenje, bodrenje babica. U tom su me trenutku ponovno svladale emocije i plakala sam kao kišna godina. Nakon što su došle liječnice i uštrcale moju krv na mjesto uboda, momentalno mi je bilo lakše. Kao da je netko s mojih leđa skinuo tone kamenja i izvadio mi iz očiju trnce.

Migrena je bila momentalno izliječena. Bila sam istodobno sretna i jako ljuta što sam tolike dane trpjela, a lijek je bio samo jedan ubod. Ipak, do tada nisam uopće osjetila svoju ranu koja se tada počela malo javljati i peći.

Uskoro sam bila kao nova i beba i ja smo zdrave mogle kući.