Postoje razni stilovi odgoja kao i tipovi roditelja. Ako neprestano promatrate svaki pokret svog djeteta, vjerojatno ste roditelj helikopter. Stručnjaci upozoravaju da mame i tate koji se ovako ponašaju previše štite svoju djecu, sprječavaju ih da se osamostale i odlučuju umjesto njih o svemu.
No, svijet se mijenja, moderne tehnologije su sve naprednije, pa su mame i tate “uznapredovali” u dominantniju i moćniju varijantu roditelja helikoptera - roditelje dronove.
Tako, primjerice, sada dron roditelji mogu vidjeti ocjene svog djeteta u elektroničkom dnevniku, ali i u svakom trenutku pisati nastavnicima u razne Viber i Whattsap grupe i od njih tražiti novu priliku za popravljanje ocjene svog djeteta. Također, ako dijete ima problem s nekim od svojih vršnjaka, ti će roditelji često poslati poruku djetetovim roditeljima da riješe problem.
Dakle, princip je jasan – roditelji dronovi sve rade tiho, iz daljine, sami, a dijete ne sumnja da mama i tata motre na svaki njegov korak.
Psiholozi upozoravaju da je ovakav način roditeljstva vrlo štetan za djecu te da im prezaštićivanje otežava da se nauče suočiti sa životnim izazovima.
Naravno, roditelji koji se ovako ponašaju imaju dobre namjere, njihova želja da zaštite svoje dijete je prirodna. No, ako se dijete ne nauči suočiti s negativnim emocijama, izazovima, problemima, bit će nesigurno u sebe kad odraste.
No, stručnjaci dodaju da sebičnost roditelja potiče takvo ponašanje jer rade ono što misle da je najbolje za dijete, ali ne promišljaju je li to u skladu s onim što mališan želi.
U tom smislu savjetuju da pripazite na svoju interakciju s djetetom, da preispitate prelazite li granicu ili prezaštićujete dijete. Prepoznajete li se kao roditelj dron, nemojte se zbog toga previše “gristi”, već pokušajte to promijeniti i svom djetetu dati malo više slobode – naravno, u skladu s njegovom dobi i karakterom.
Štetnost helikopter roditeljstva na razvoj djeteta, ali i stres roditelja
Brojna istraživanja pokazala su da tzv.helikopter roditeljstvo - poznato i kao 24-satno vrebanje svog mališana - nije dobro za djetetov razvoj i potiče neuspjeh u kasnijem životu. Termin helikopter-roditelji populariziran je početkom 2000-ih, a odnosi se na roditelje koji u stopu prate svaki korak svog djeteta kako bi ga zaštitili od boli, nezgoda, patnje… Ukratko, helikopter-roditelji su oni koji na neki način u potpunosti žive život svog djeteta.
Iistraživanje koje su proveli znanstvenici sa Sveučilišta Wollongong u Australiji pokazalo je da djeca koja su u djetinjstvu bila prezaštićena u mladosti imaju jače izražene crte patološkog narcizma.
Ako je tako, postavlja se pitanje šteti li helikopter-roditeljstvo i mentalnom zdravlju samih roditelja?
Istraživanje koje je provela Amanda Richardson sa Škole medicinskih i zdravstvenih znanosti na Sveučilištu Edith Cowan pokazalo je da su roditelji koji dopuštaju svojoj djeci da se samostalno igraju i istražuju, u manjem stresu od roditelja koji neprestano trepere nad svojom djecom.
"Pristup koji se temelji na poštovanju vodi roditelje da se već prema maloj djeci ponašaju kao prema sposobnim i neovisnim ljudima koji mogu 'procvjetati' ako im se pruži siguran prostor i sloboda u zamjenu za prevelik roditeljski angažman", zaključila je Richardson koja je u sklopu istraživanja provela eksperiment tako da je roditelje podijelila u dvije skupine.
Jedna skupina tijekom šest tjedana mogla je samo promatrati svoju djecu kako se samostalno igraju u sobi s igračkama, bez mogućnosti da interveniraju u njihovu igru. Pokazalo se da su ti roditelji s vremenom bili u sve manjem stresu za razliku od roditelja koji su imali mogućnost intervenirati i „spašavati“ svoje mališane tijekom igre. Oni su nakon šest tjedana bili u još većem stresu.
Roditelji koji nisu smjeli pomagati djeci rekli su da im je u početku bilo jako teško suzdržati se da interveniraju u aktivnosti svog djeteta, no kako su tjedni prolazili, bilo im je sve ugodnije promatrati djecu kako se samostalno igraju. Jedan roditelj rekao da je prije sudjelovanja u eksperimentu imao stalnu potrebu da zaštiti svoje dijete i odmah „popravi“ svaku lošu emociju koju je ono pokazalo. S vremenom je shvatio da su i takve emocije dio zdravog razvoja.
Richardson, inače odgojiteljica predškolske djece, spomenuti eksperiment provela je u sklopu svoje doktorske disertacije. "Čim vide da njihovo dijete ima neki problem većina roditelja želi odmah intervenirati i 'spasiti' svoje dijete, umjesto da ih puste da sama pokušaju naći rješenje“, rekla je.
Roditeljima je savjetovala da djecu, ako ona ne traže pomoć, ostave na miru i puste da sama rješavaju svoje probleme. Naglasila je kako takav pristup doprinosi i uspostavi bolje komunikacije između roditelja i djece. Također, djecu se tako uči kako izgraditi samopouzdanje i vjerovati u vlastite sposobnosti te kako rješavati sukobe na emocionalno inteligentan način.
"Izgradnjom dobre komunikacije i bliske veze između roditelja i djeteta možemo spriječiti probleme koji se kao posljedica nezdravih odnosa javljaju kasnije tijekom života“, rekla je.
Amanda Richardson i njezina mentorica Therese O'Sullivan najavile su nastavak istraživanja pa će roditelje i djecu koja su sudjelovala u eksperimentu pratiti i tijekom naredne tri godine. Cilj im je utvrditi je li pad razine stresa kod roditelja koji tijekom eksperimenta nisu lebdjeli nad svojom djecom trajni ili privremeni proces i utječe li on dugoročno na psihofizički razvoj djeteta.