S obzirom na to da nam je san svima potreban da bismo se odmorili, jasno je da ova promjena ima veliki utjecaj na sve članove obitelji.

Kada dijete prvi put krene u vrtić, može se očekivati da dođe do promjena u spavanju – odbijanje djeteta da ide navečer u krevet, ali i česta buđenja, kao i plakanje u snu. Roditelji se iznenade kada se ovo dogodi, a nekada i ne povežu s polaskom u vrtić, već traže druge moguće razloge.

Pogledajmo zašto se ovo događa!

Svako novo iskustvo za dijete je nova informacija koju njegov mozak treba obraditi i „razumjeti“.

Što su za dijete nova iskustva

Sve ono što vidi, čuje i doživljava prvi put, svaka nova situacija, osoba, ali i emocija koju osjeti. Polazak u vrtić za dijete je u jednom trenutku izvor bezbrojnih iskustava – novih stvari. Međutim, njegov mozak, koji je još uvijek u razvoju, jednostavno ne može postići da sve te informacije primi, obradi i dovede na razinu djetetovog razumijevanja. Tada je dijete prestimulirano.

Ovo se posebno odnosi na intenzivne emocije s kojima se dijete prvi put susreće – najprije strah (zbog odvajanja od mame i tate, ali i od nove sredine, kao i od toga da je „samo“ među nepoznatima), zatim osjećaj bespomoćnosti, ljutnje, tuge… Tada je dijete (njegov mozak), pored ostalih novih stvari, preplavljeno i emocijama.

Kako mozak obrađuje informacije?

Najjednostavnije objašnjenje je da mozak sve što stiže do nas tijekom dana obrađuje dok spavamo, dakle u REM fazi (faza dubokog sna). Međutim, kada je nečega previše, u ovom slučaju dijete ima previše novih iskustava, iako mozak „radi punom parom“ nekada ne uspije sve to obraditi. To znači da neku emociju nije uspio svesti na razinu podnošljivosti (na primjer strah), nego se dijete i dalje osjeća prilično intenzivno, kao tjelesnu nelagodu. I to može biti dovoljan razlog da se noću probudi i počne plakati!

Ono ne zna reći roditeljima što mu je, jer vrlo često ne zna opisati niti prepoznati emociju, ali je osjeća tjelesno i to ga zapravo uznemirava. Djetetu je tada potrebna utjeha, razumijevanje, fizička bliskost s roditeljima, zagrljaj. Inzistiranje da nastavi spavati, da prestane plakati ili negiranje da „nije ništa strašno“ neće dati rezultate, posebno ne dugoročne.

Što još može pomoći?

Mali rituali pred odlazak u krevet ili na spavanje koji dijete opuštaju. Svakako je dobro i da se unaprijed djetetu najavi koja radnja slijedi da bi se izbjegao „efekt iznenađenja“, koji bi kod već prenadraženog djeteta, mogao biti uvod u stanje bijesa.

Na primjer – „Kada završimo ovu igru (večeru…), idemo na kupanje. Kada se okupamo, idemo u krevet čitati (ili pričati priču). Kad završimo s pričom, poljubimo se za laku noć i spavamo.“ Ovo ćete govoriti kako budete jednu radnju privodili kraju, ne sve odjednom, jer dijete ne može primiti toliko informacija.

Također, mali ritual može biti šalica toplog mlijeka, čaja, neki poseban pozdrav, maženje, bilo što što se ponavlja pred spavanje i što djetetu pruža osjećaj sigurnosti.

Tekst: Dragana Aleksić, family coach

Foto: Profimedia