Geniijelci koji trebaju podršku

Za darovitu se djecu često kaže da su djeca s posebnim potrebama, jer iziskuju posebnu pažnju i posebno osmišljene školske programe za razvoj svojih umijeća i vještina koje nadmašuju prosječne mogućnosti njihovih vršnjaka. Roditelji, učitelji i društvo u cjelini trebali bi prepoznati tu posebnu nadarenost kako bi djetetu pomogli da se razvija na pravi način, prvenstveno da ne izgubi samopouzdanje. U praksi, nažalost, to nije uvijek tako, a povijest je pokazala kako završavaju pojedinci koji nisu u mogućnosti do kraja izraziti svoje talente i nadarenost.

‘Preporuka je odgajateljima i učiteljima da osiguraju atmosferu koja je povoljna za razvoj darovitosti, a odnosi se mnogo više na način, a manje na sadržaj podučavanja. Glavna je uloga učitelja da osigura slobodan razvoj interesa, da ne zakoči djetetove emocije i kreativnost te da individualiziranim pristupom potiče razvoj interesa i stjecanje baze znanja. Darovitoj djeci je normalno ono što potiče razvoj njihovih izuzetnih sposobnosti ili talenata. Naravno, treba paziti da ne dođe do forsiranja darovitih, a to se događa kad je rad neprimjeren djetetovim mogućnostima, neusklađen s njegovim interesima, brzinom napredovanja ili dječjom inicijativom. Takvo učenje ima obilježja nametnutosti i drila’, tvrdi prof. Slaviček.

Emocionalna inteligencija

Darovita djeca su djeca s posebnim potrebama zato što imaju izrazitu razvojnu disproporciju između iznimnih kognitivnih sposobnosti i ostalih osobnih obilježja: emocionalnih, socijalnih i fizičkih, koji su obično na razini vršnjačkih skupina. Sreća nije povezana s osobinama koje imamo, nego s načinom na koji ih doživljavamo i koristimo. U tom smislu darovita djeca dijele sudbinu druge djece. U jednom istraživanju provedenom od 1994. do 2016. godine u šest zagrebačkih osnovnih škola, od ukupno 7765 učenika koliko ih je sudjelovalo u istraživanju, izdvojena su 732 potencijalno darovita učenika.

Za uspjeh je, osim kognitivne inteligencije, važna i emocionalna inteligencija, tj. sposobnost točnog prepoznavanja, odgovarajućeg izražavanja te upravljanja i uporabe emocionalnih informacija u provedbi važnih ciljeva, zatim motivacija a svakako i radne navike. Mjerenje sposobnosti postoji od 20. stoljeća kada su psiholozi napravili standardizirane mjerne instrumente (testove), a daroviti su bili oni pojedinci koji su postigli izuzetna djela iz različitih područja: književnosti, filozofije, znanosti, umjetnosti, politike.

‘Darovite djece u populaciji ima od 3-5% i Hrvatska tu sigurno ne zaostaje za drugim državama EU. Ono u čemu zaostajemo je sustavna skrb o darovitima, jer tu po procjenama stranih stručnjaka zaostajemo čak 40 godina. Sustavna skrb o darovitima strateško je pitanje za svaku zemlju, a posebice za Hrvatsku koja zbog svog gospodarskog i tehnološkog zaostajanja treba iznaći mogućnosti za ubrzan razvoj. Stoga bi jedna od ključnih strategija za postizanje međunarodne konkurentnosti Hrvatske bila uspostava baze podataka o nadarenima, stručnjacima koji se bave takvom djecom, kao i radovima iz područja nadarenosti. Daroviti traže vrlo prilagodljivu okolinu koja će uvažavati njihove izrazito individualizirane potrebe. Kad je riječ o djeci s posebnim potrebama, dokazano je da je, nakon rada s gluhom djecom, najteže raditi upravo s darovitima.

Teško je nadoknaditi propušteno

‘Osnovna osobina uspješnog roditeljskog odnosa nije sama količina zajednički provedenog vremena, nego stil podučavanja koji stavlja težište na inicijativu i aktivnost djece. Obrazovanje darovitih učenika prelazi okvire uobičajenih školskih programa i zahtijeva sadržaje, postupke i metode koji su slojevitiji, opsežniji i kvalitativno drukčiji od redovnih programa’, upozorava Slaviček. Što se darovitost kasnije otkrije, sve je teže nadoknaditi propušteno i ‘poništiti’ već učinjenu štetu – u srednjoj je školi to već gotovo i nemoguće.

Tekst: Gordana Igrec

Foto: Profimedia