Djeca u kazalištu lutaka

Djeca, osobito ona najmlađa, daleko su od onoga što se naziva “kazališnom publikom”. Kad su uplašena, vrište; kad su vesela, glasno se smiju. Kako to djeluje na glumca na sceni?

Pa, zapravo i ne jer djeca često znaju iznenaditi. Ponekad mislite da će se nečega bojati, a ona, umjesto da se uplaše, reagiraju simpatično. A ima i onih slučajeva gdje ste uvjereni da nema nikakvog straha, a djecu najednom uhvati panika. Djeca su nepredvidljiva, ali su isto tako i publika kojoj apsolutno treba vjerovati.

Što je važno u pripremi lutkarske predstave za djecu da bi ona bila dobra, poučna, djeci zanimljiva?

Kad god uzmete kakvu lutku, bez obzira na silno iskustvo, vi se toga prepadnete. U tom se času zapitate: “Kako da oživim ovaj komad drveta, kako da mu dam dušu?” Počinjete istraživati mogućnosti lutke, njene pokrete, a tek onda u glavi slažete na koji ćete način ono što od vas zahtijeva uloga reprezentirati u okviru tih mogućnosti. Kad tome pridodate svoju koncentraciju iza lutke, kojom ćete joj udahnuti dušu, ona naprosto mora oživjeti na pravi način.

Kakve su predstave djeci najatraktivnije?

Uglavnom su to klasične priče u kojima opasni i zli nemaju nikakve šanse jer ih pobijede oni dobri. Na primjer, već spomenuti Vuk i sedam kozlića, pa recimo Tri praščića, predstava u kojoj praščići također pobijede vuka, koji je smiješan, jadan, nikakav. Djeca vole takve priče.

Što u lutkarskoj predstavi najviše zaokuplja djecu?

Djeca se vole smijati, pa se često i smiju. I kad ničeg drugog ne bi bilo, samo bi zbog toga vrijedilo raditi ovaj posao – da možete čuti taj dječji smijeh. Mališani vole pjesme, znaju se često uključiti pjevanjem ili pljeskanjem. Oni vrlo intenzivno provedu tih sat vremena koliko su u gledalištu i naprosto je užitak raditi za njih. Da vam ne govorim kako sam ja za svoje unuke apsolutni heroj!

Što sve zapravo lutkarska igra može pružiti djetetu?

Lutkarska predstava nosi po(r)uku da se ne isplati biti zločest, da se ne isplati biti sebičan. Igrao sam svojedobno jednu predstavu gdje su lutke bile dio miljea jednog dječaka koji je s njima bio grub te su mu one odlučile suditi za njegove grijehe. Direktna je poruka bila da ne smijemo kidati lutke, a ona dublja da drugoga treba poštovati, a ne zlostavljati. Gledajući kazališne predstave, djeca uče kako se ponašati u životu.

Osim unučice, za koju ste mi rekli da zasad zazire od kazališta, imate i dva unučića. S obzirom na vašu popularnost, koliko su oni na(v)učeni na kazalište lutaka?

Djeca su svoja, njih ne možete ni na što navući. Moj je unuk Bartol naprosto lud za kazalištem i više je od pola svih tih predstava odgledao iza scene promatrajući kako mi glumci to radimo. Ne samo da je odgledao nego se nije micao koliko je bio impresioniran. Bartol je netko za koga mislim da bi se, ako ostane u takvom raspoloženju prema kazalištu, mogao baviti lutkarskim pozivom. Drugi pak unuk Jan, kojem je tata isto glumac (Filip Juričić, op. a.), on je nekako potpuno ravnodušan prema kazalištu. Kada ga je Filip priupitao hoće li jednom možda glumiti s tatom, Jan je nonšalantno odgovorio: “Ma ne da se meni s tim zafrkavati!” Tako da Jan ima jedan odnos koji bi se mogao opisati kao “lijepo je to što ti radiš, ali nije to baš za mene”. A unučica, čim joj spomenete kazalište, odmah je boli trbuh, mora na zahod i tako dalje.

Kada djecu upoznati s kazalištem?

Gledajte, djeca su različita. Ponekad u kazalište odvedete dijete od svega godinu i pol i ono se zagleda u predstavu. A ja recimo imam unuku koja kazalištu ne želi ni blizu, kao da ga se boji. To vam je vrlo diskutabilno. Treba u svakom slučaju probati, ali ne treba dijete požurivati. Prema mom sudu, najranija dob za lagani početak istraživanja kazališta bila bi dvije godine.

Katkad se djeca uplaše jer lutka bude baš nakazna. Kad u predstavi Vuk i sedam kozlića iskočim kao vuk iz kontejnera, svi se prepadnu. Čak se i neki roditelji šokiraju. Poslije su me zamolili da to izvodim malo nježnije. Sad, kad imam to iskustvo i budući da više nemam tu mladenačku ludost i želju da uplašim djecu, lagano provirim van i pripremim ih na ono što slijedi. Činjenica je da bi roditelji s manjom djecom trebali sjediti straga, a ne na metar i pol od pozornice.

Razgovarao: Denis Giljević

Foto: Novković, arhiv Zagrebačkog kazališta lutaka, Zagreb