Na ranom djetetovom uzrastu (između druge i pete godine života) često se javlja razvojno mucanje koje obilježava iznenadno zapinjanje i učestalo ponavljanje, prekidanje i produljivanje glasova, slogova i/ili riječi, i to nakon što je dijete već počelo govoriti potpuno tečno i povezivati riječi u kraće rečenične izraze. Inače, rano razdoblje govorno-jezičnog razvoja djeteta vrlo je osjetljivo i karakteristično po tome što intenzivni razvoj mišljenja i ideja nadilazi razvoj njegovih fizioloških govornih mogućnosti, pa netečnosti u govoru najčešće nastaju kao posljedica neusklađenosti onoga što dijete želi reći (jezičnog planiranja) i mogućnosti govorne (motoričke) izvedbe istog.Kod najvećeg broja djece ovakvo razvojno mucanje spontano iščezava još u predškolskom periodu. No, ukoliko simptomi mucanja poprime izraženiji oblik, što znači da su ponavljanja učestalija, uz jače napetosti, dulje zastoje i uz mogućnost javljanja različitih tikova, pa nekad čak i izbjegavanja pojedinih riječi, postaje izvjesno da se tu već radi o razvijenoj fazi mucanja. Roditelji će najbolje pomoći svom djetetu akomu pruže prikladan govorno-jezični model, što u prvom redu podrazumijeva davanje primjera sporijeg i laganijeg govora. Umjesto uobičajene uporabe dugih i složenih rečenica kojima se roditelji često obraćaju djetetu, poželjno ih je raščlaniti na kraće i jednostavnije cjeline, a da pritom njihova sadržajnost i leksička raznolikost ostane sačuvana. Kad su svjesni djetetovih sklonosti zamuckivanju roditelji ga ne bi smjeli opterećivati suvišnim pitanjima i zahtjevima da im nešto opširno ispriča, jer ga to lako može dovesti do još jačeg zapinjanja. Stvaranjem što pozitivnije atmosfere, lišene nepotrebnih izlaganja i pretjeranih zahtjeva za govorom, roditelji će tako svom djetetu pomoći da se osjeća sigurnije, te da se njegov govor odvija što lakše i spontanije.Bez obzira na vrstu simptoma netečnosti u djetetovu govoru koje roditelj uočava, svakako je potrebno potražiti pomoć logopeda, koji će u dijagnostičkoj procjeni uzeti u obzir i dodatne okolnosti, poput nasljedne predispozicije, tijeka govorno-jezičnog razvoja djeteta, njegove emocionalne osjetljivosti i sl. U skladu s utvrđenim stanjem moći će savjetovati roditelje o primjerenim postupcima ophođenja s djetetom kod kuće, a u nekim slučajevima uključiti dijete u logopedsku terapiju.Tekst: Senija Bašić-Goja, prof. logoped

Foto: Profimedia