Utjecaj medija na djecu

Ako se nama odraslima mogu dogoditi ovakve situacije, neizbježno je zapitati se kako je tek djeci i koliko je važno razvijati samokontrolu, svijest o kvalitetnom provođenju slobodnog vremena, razvijati sportske i čitalačke interese i kritički koristiti razne vrste medija.

S obzirom da danas djeca vrlo rano počinju koristiti različita medijska sredstva može se slobodno reći da je djetinjstvo postalo medijsko. Međutim, nisu samo mediji ti koji utječu na dijete i zbog kojih dijete usvaja određene obrasce ponašanja već aktivnost tj. pasivnost odraslih kojima su djeca okružena. Nije presudan negativan utjecaj medija, već ravnodušan roditelj koji ne brine koliko dijete provodi vremena uz medije, kakve medije i kako oni utječu na njega. Nije novost da je primarni socijalizacijski agens za djecu njegova obitelj. Ako roditelj odgovorno prihvaća svoju ulogu, zna da je on taj koji pomaže djetetu u medijskom opismenjavanju.

Medijska pismenost se shvaća kao promišljanje o medijskim sadržajima te razvoj kritičnosti prema ponuđenim medijskim proizvodima i porukama te prema onima koji ih odašilju (Ilišin, 2003). Neupitno je da mediji također obrazuju djecu, informiraju i zabavljaju. No, ako roditelj ne brine o tome što dijete gleda, s kojim likovima, vrijednostima i kvalitetama se druži u virtualnom svijetu, kome poklanja pažnju, medijska funkcija obrazovanja i zabavljanja lako prijeđe u besciljnolutanje medijskim sferama.

Ako provodimo sate čitajući internet portale, umjesto s knjigom u slobodno vrijeme se družimo s daljinskim upravljačem, mobitel nam je neizostavan dnevni dodatak, ne uvodimo vrijeme bez ikakvih tehnologija u obitelji, budimo se i liježemo uz tipkanje poruka i s laptopom u krilu, opsjednuti smo čitanjem emailova, ne biramo pomno filmove i emisije koje gledamo, kako možemo očekivati od djece da će spremno ugasiti TV čiji program odlikuju visoka animacija, prenaglašene glazbene dionice, vizualni i auditivni specijalni efekti koji su u funkciji privlačenja i zadržavanja dječje pažnje?

Isključiv stavroditelja za ili protiv medija također može biti štetan. Najdjelotvorniji način medijskog opismenjavanja djece je razgovor. Razgovor o onome što dijete zanima u vezi medija, razgovor o odgledanome filmu u kinu, emisiji na TV-u, iz čega se može vidjeti kako je utjecalo na dijete. Posebno je bitno razgovarati s djecom predškolske dobi koja ne razlikuju realnost od imaginarnih događaja i skloni su brkanju jednog s drugima. Također, utjecaji medijskih poruka su dalekosežni i ne moraju biti vidljivi odmah. Štetan utjecaj medija može se vidjeti nakon dulje vremena i stoga je važno da roditelj stalno prati dijete na putu medijskog opismenjavanja i pritom radi na vlastitom razvoju.

Preuzimanje obrazaca ponašanja

Medijima se najviše spočitava poticanje agresivnog ponašanja u djece sadržajima koje nude. Eksperimentima psihologa A. Bandure[1] u 60-im godinama pokazano je da djeca gledajući nasilne scene i likove preuzimaju nasilne obrasceponašanja. Djeca gledanjem nasilnih sadržaja razvijaju otpornost na agresiju. Eksperiment možda pripada prošlosti, ali njegovi zaključci su odraz današnjice. Malo dijete ne razumije poantu priče, već pažnju usmjerava samo na naglašene događaje, uglavnom nasilje, pa je vjerojatnije da će kasnije, kroz igru, imitirati ono što vidi.

Autor knjige Daljinski upravljani iznosi još neke negativne popratne efekte prekomjernog konzumiranja raznih medijskih sadržaja kao što su usporen razvoj govora, ometa se razvoj dječje pažnje i koncentracije, zaustavlja se se razvoj mozga, usporava se tjelesni metabolizam.

Brojne su mogućnosti kojima roditelj može skinuti TV/videoigrice/internet s pijedestala u kući i uputiti dijete na druge oblike zabave i informiranja: večer uz medije zamijeniti večerima u knjigu u kojima će i roditelji i djeca uživati u knjigama koje su zajednički odabrali u knjižnici, razgovarati o pročitanome, slikati, pjevati i plesati, izrađivati nešto od raznih materijala, kuhati, više boraviti u prirodi, sjedilački način života zamijeniti sportskim aktivnostima, igrati društvene igre, posjećivati muzeje, kazalište, kino, razgovarati o proživljenom danu, voditi djecu na kreativne radionice.

Daljinski upravljana djeca

Članak 15. Konvencije o dječjim pravima govori o pravima djeteta da bude informirano i/ili ima pristup informacijama putem različitih medija koje mu mogu pomoći u njegovom ukupnom rastu i razvoju, a i na popisu 8 ključnih cjeloživotnih kompetencija (prema preporuci Europskog parlamenta iz 2006.) uvrštenih u nove obrazovne kurikulume je digitalna kompetencija koja podrazumijeva medijsku pismenost. Dakle, mediji i važnost razumijevanja istih i upravljanje njima su ključna vještina za današnje društvo.

Ne postoje naznake da će mediji uskoro nestati ili da će mijenjati svoje (ne)moralne poruke, niti mogu biti glavni krivac za odašiljanje iskrivljenih vrijednosti koje su uvijek produkt društva u cjelini. Međutim, moguće je i neophodno za kvalitetan razvoj mladih da roditelji i škola reagiraju na novonastalo medijsko okruženje druženjem i komuniciranjem s mladima te im pomognu u razvoju kritičkog mišljenja, boljoj organizaciji slobodnog vremena, poticanju kreativnosti i stvaralaštva i sagledavanjem svijeta kakav jest, a ne kakvim ga mediji nastoje prikazati. Aktivnijim životom, izvršavanjem svojih obveza, zanimljivim provođenjem slobodnog vremena, mladi će biti u stanju selektirati medijske informacije, a ne ih upijati kako ih mediji serviraju (Vandewater i dr., 2006, Miliša i Ćurko, 2010, Kunzick i Zipfel, 2006, Raj i Ramjat 2010).

Ako ne želimo da nam djeca budu daljinski upravljana, puno tog možemo: Ne uvoditi gledanje TV-a za djecu mlađu od 3 godine jer prizori s ekrana izazivaju samo zbrku dojmova i osjećaja, sposobnost razlikovanja stvarnosti od mašte nastupa između šeste i osme godine života i potrebno je intezivno s djecom razgovarati o dojmovima nakon nečeg što su gledala na TV-u ili su igrala videoigricu, roditelji trebaju sudjelovati u izboru medijskih sadržaja za djecu (kao što sudjeluju u izboru hrane, odjeće, knjiga) TV treba uključiti kada se prikazuje neki zanimljiv program, a ne da bude stalni zvučni i slikovni ukras u  pozadini i izbjegavati TV ujutro, pred spavanje i tijekom obroka te ne uvoditi TV u dječje sobe. Ako niste sigurni kako upotpuniti slobodno vrijeme djece ili obaviti nešto dok ste s djetetom, uvijek mu možete pružiti knjigu/slikovnicu/enciklopediju i otvoriti mu prozor u novi svijet.

Jedna od web stranica na kojima roditelji mogu vidjeti preporuke stručnjaka po pitanju korisnih medijskih sadržaja, prijedloge kazališnih predstava i filmova za djecu je: http://djecamedija.org/rk/category/preficr/

[1] Eksperimentom je želio dokazati hipotezu da je ljudsko ponašanje uvjetovano ne samo genetski, već društveno.

Za potrebe eksperimenta Bandura je snimio dva videa. U prvom su se odrasle osobe agresivno zabavljale zlostavljajući napuhanu lutku klauna (Bobo lutku) bušenjem, udaranjem i premlaćivanjem čekićem. U drugom su se odrasli mirno igrali lutkom. Eksperiment je započeo time što je  skupini od 24  mala djeteta (u dobi od 37 do 69 mjeseci) prikazao video sa zlostavljanjem lutke. Drugoj je skupini djece prikazao onaj neagresivni video, a kontrolna skupina nije gledala nikakav video. Nakon toga su djeca pojedinačno ulazila u sobu s lutkom.  Među rekvizitima u sobi bio je čekić,  ali i plastični dječji pištolj (iako ga u videu s agresivnim ponašanjima nije bilo). Rezultati su pokazali da su se djeca iz druge i kontrolne skupine, neizložena gledanju nasilja, mirno igrala lutkom. No, djeca iz prve skupine su se izrazito nasilno i okrutno ponašala prema lutki.Link za gledanje izvornog eksperimenta:

https://youtu.be/Pr0OTCVtHbU

Tekst: Antonia Radeljak, mag.paed.

Foto: Profimedia