Što je više rutine u životu malog djeteta, to je život lakši i za dijete i za roditelja. To je zato jer je dijete do tri godine spremnije prihvatiti rutinu, što je više ima u njegovom životu. Naravno, postoje očigledne individualne razlike među djecom; neka djeca su vrlo pasivna, lako ih je zadovoljiti, dok su druga „aktivno angažirana“ i navaljuju da postignu ono što žele, a roditelji ih često vide kao tvrdoglavu. U stvarnosti, ovoj djeci je potrebno više pomoći odrasle osobe da bi naučila prihvaćati ograničenja, baš kao što bi druga djeca mogla imati poteškoća u učenju čitanja, razumijevanju matematike ili slaganju s drugima.

Kakva god da je osobnost djeteta, vrijedi isto pravilo - što je više rutine, to je više prihvaćanja, a to ima veze s razvojem mozga djeteta. Ono nije još spremno prihvaćati promjene na način na koji to čini mozak odrasle osobe. Mala djeca vrijedno rade na oblikovanju neuralnih sinapsi i formiranju „auto-putova“ za informacije u njihovom mozgu. Ovo je njihov senzitivni period za red i u svemu tragaju za redom.

Ovdje smo se sjetile 14-mjesečnog dječaka koji je svakog jutra dolazio u našu školu sa svojom mamom, kada je vodila njegovu stariju sestru u njenu grupu. Jednog dana se prilično uzrujao dok je hodao stazom prema školi. Glasno je plakao i pokazivao na prazno mjesto za sunčani sat na postolju. Bio je potresen, zato što je tog jutra stigao ranije i osnovci još nisu stavili sunčani sat na njegovo postolje. To nije netipična reakcija na promjenu u okruženju, čak i kada je u pitanju naizgled tako mali detalj, za dijete ovako ranog uzrasta. Ova majka je bila predusretljiva i budna prema reakcijama svog djeteta. Odmah je shvatila što ga je uzrujalo i mogla je reagirati na odgovarajući način, u ovom slučaju da ga jednostavno udalji od postolja i preusmjeri mu pažnju što je bolje mogla.

Rutina malom djetetu pruža informacije koje mu riječi ne mogu dati. Ono može čuti riječi koje mu govorimo, ali naše riječi ne donose razumijevanje. Njegova majka mu može objasniti da ne idu u park zato jer je hladno i pada kiša. Ali dijete iz ove informacije ne može zaključiti da nije dobra zamisao da danas idu u park, jer to nije zabavno po ovakvom vremenu i da bi se dijete zbog toga moglo razboljeti. Moguće je da dijete koje je naviknuto na hladno vrijeme inzistira na nošenju zimske jakne i ljeti. Isto tako, dijete koje postane svjesno svoje odjeće tijekom ljeta može reći: „Bobi ne jakna!“ kad u jesen počne hladno vrijeme. Maloj djeci koja nisu dovoljno razvijena da razumiju razloge, čini se da smo svojevoljno promijenili njihov svijet tek što su ga počeli shvaćati.

Bobi ne stoji bez jakne misleći: „Hladno mi je. Treba mi jakna.“ On samo misli: „Hladno mi je“ i još uvijek nije u stanju smisliti rješenje. Ili, mala djevojčica zakopčana pojasom za sjedište u automobilu ožedni i kaže: „Žedna sam.“ Umjesto da joj otac pruži vodu kao što bi učinio kod kuće, on odgovara: „Žao mi je. Nemam ništa za piti.“ Sve dok se dijete ne približi petoj godini, nije sposobno pomisliti: „U pravu je. Tata trenutno nema vode.“

Postoje razlozi zbog kojih je roditeljima teško uvesti jasan raspored za svoju malu djecu. Zato je važno da razumiju što to znači za njihovo dijete kada se rutina mijenja. Kad je neophodno da do toga dođe, najmanje što roditelji mogu učiniti je posvetiti više vremena i energije svom djetetu. To je zato jer promjene u očekivanjima neizbježno stvaraju pretjerano uzbuđenje, pa čak i anksioznost kod male djece.

Tekst: odlomak iz knjige “Montessori od početka: Dijete kod kuće, od rođenja do treće godine”(Montessori from the Start: The Child at Home, from Birth to Age Three“; Paula Polk Lillard i Lynn Lillard Jessen

Foto: Profimedia