Odavno već namjeravam podijeliti s vama svoja zapažanja o mogućim posljedicama intenzivnog korištenja raznih uređaja s ekranima: televizora, kompjutera, tableta, pametnih telefona u najranijem uzrastu. Odmah se moram ograditi i reći da ovdje iznosim samo zapažanja na temelju svog iskustva. Može se to shvatiti kao zastrašivanje iz neznanja – i to sam imao prilike čuti. Ipak, čini mi se da se sve uklapa i polako dolazi na svoje mjesto…

Posao mi nalaže da se svakodnevno susrećem s djecom koja imaju manje ili veće smetnje u razvoju. Već pet godina se u pravilu susrećem s istim problemom – djecom koja u prosjeku s tri godine gotovo uopće ne govore. Ponašanje te djece slično je ponašanju djece s autizmom. Zajedničko im je to što su im roditelji, kada su imala oko godinu dana, dali pametne telefone odnosno tablete. Ta djeca skoro sve slobodno vrijeme provode s tim uređajima, doslovce žive u njima. Od toga stradaju mimika lica, kontakt očima i razvoj osjećaja. Pokušaj da od djeteta uzmete uređaj, kod njega izaziva krajnje negodovanje i agresiju. Govor se po pravilu nije razvio ili je u početnoj fazi.

Komunikacija s okolinom, s realnim svijetom očigledno je loša. Znajući kako je lako pobrkati uzrok i posljedicu, ne isključujem da su neka od te djece načelno autistična, a da je preokupacija gadgetima jednostavno jedna od varijanti stereotipnog ponašanja. Ipak, slijedi jedna od kratkih priča.

Djevojčica, 1 godina i 3 mjeseca, živi u New Yorku. Pažnju je privuklo to što se ne odaziva i ne reagira na verbalne zahtjeve. Nema razvijenu odgovarajuću mimiku i gestikulaciju. Nekoliko mjeseci ranije nije bilo tako loše. Dijete je tapšalo, mahalo pa-pa. Specijalisti su posumnjali na poremećaj iz autističnog spektra. Dobio sam veliki broj video-snimaka s epizodama iz života djeteta. Sve je počelo oko 7-8. mjeseca kada je dijete počelo jesti u stolici za hranjenje, ispred uključenog televizora. Idemo dalje: s godinu dana, djevojčica je skoro sve slobodno vrijeme provodila ispred nekakvog ekrana. Roditelji su poslušali moj savjet i sve gadgete su sklonili od djeteta.

Očekivano, prvih dana primijetili su kod djevojčice razdražljivost, histeričnost i agresivnost, bilo ju je teško nahraniti. Ali, vratili su se kontakt očima i pokazivanje rukom! Krenuli su na terapiju. Razumijem dakako kolebljivost i subjektivnost procjene dane na daljinu. No svejedno ne prestajem se pitati: je li moguće da se u „spektru“ naiđe na situacije s mehanizmom koji bi se mogao okarakterizirati kao „pseudoautizam“?

Autor: Autor: Oleg Koren, dječji neurolog iz Novosibirska

Izvor: Komarovskiy.net

Foto: Profimedia