Razvoj prosocijalnih emocija kod predškolske djece

Da bismo mogli razmatrati nešto što bi se moglo nazvati "prijateljstvo" i zaljubljivanje", mora se uzeti u obzir cijeli niz razvojnih aspekata: razvoj čuvstava/emocija, proces privrženosti, socijalizacija, svijest o sebi i drugima, karakteristike govornog i spoznajnog razvoja, komunikacija.

Orijentiranost na druge ljude vidljiva je kod djece vrlo brzo. Neposredno nakon rođenja dijete počinje razlikovati osjećaj ugode od neugode. Iz ugode se razvija veselje, a potom i simpatija prema ljudima (Nikolić, 1990). Počeci socijalnih odnosa s vršnjacima počinju već i prije 6 mjeseci: beba gleda drugu djecu, dodiruje ih, smješka im se. Iza dobi od 18 mjeseci razvija se svijest o drugima, u dobi od 2 godine dijete započinje igre s drugom djecom. Postupno, kontakti i interakcije s drugima postaju sve dugotrajnije. U dobi od dvije i pol godine dijete može govoriti o svojim unutarnjim procesima. Između treće i četvrte godine dijete pokazuje empatiju i simpatiju, te dobrovoljno i samovoljno obavlja nešto za drugog. Od četvrte godine, djeci je važna prihvaćenost od vršnjaka, dok su u dobi od 5 godina u prosjeku vrlo dobro razvijene emocije empatije i simpatije. Za razvoj emocija kod djeteta, pa tako i kompleksnih emocija kao što je ljubav, važna je tzv. emocionalna atmosfera (Markočić i suradnici, 1987;  Starc i suradnici, 2003).

Temeljne emocionalne potrebe djeteta su: osjećaj sigurnosti, doživljavanje ljubavi i pripadanja, dobivanje priznanja, stjecanje raznolikog iskustva. Zato se u pravilu dijete, koje nije doživjelo izraze ljubavi, razvija u emocionalno "rezerviranu" osobu, koja rjeđe uspostavlja intenzivnije emocionalne veze s drugim ljudima.

Djeca mogu imati "romantične" osjećaje, dakle manifestacije "romantične ljubavi" slične onima koje se javljaju kod odraslih. Oni se javljaju već od četvrte do šeste godine, kad se dijete usmjerava na okolinu, te nije ovisno samo o roditelju. Dijete od četvrte do sedme godine jasno govori tko mu se sviđa, dok osmogodišnjak svoju privatnost više 'drži za sebe' (Andrilović i Čudina-Obradović, 1994; Furlan, 1984). U dobi od osme do trinaeste godine vlada tzv. sramežljivi period, osobito kod dječaka.

Prijateljstva predškolske djece obično su kratkotrajna, a stabilnost prijateljstava ovisi prvenstveno o stabilnosti zajedničkog boravka u istom okruženju. Ova stabilnost raste kako djeca postaju starija.

Predškolska djeca se u prijateljstvu se oslanjaju se na vanjske značajke prijateljstva: prijatelj je netko s kim se zabavno igraš i s kim dijeliš ono što imaš. Prijatelji su slični i po onome što Berndt (iz Vasta, Haith, Miller, 1997) naziva "usmjerenošću na dječju kulturu". Dakle jedan od razloga zašto su neka djeca (slično odraslima) prijatelji jest da vole činiti iste stvari. U ovom slučaju djeca mogu dijeliti iste igrovne interese, vole iste aktivnosti. U literaturi se tjelesna privlačnost spominje kao odrednica omiljenosti, što se dovodi u vezu s razlikom u ponašanju privlačne i manje privlačne djece. U jednom istraživanju petogodišnja djeca, procijenjena neprivlačnim, pokazala su se agresivnijom i neobuzdanijom u igri od svojih vršnjaka (Langlois i Downs, 1979, iz Vasta, Haith, Miller, 1997), što znači da je uzrok neomiljenosti neprivlačnog djeteta u određenoj mjeri njegovo ponašanje.

Brojni su i dokazi da i odrasli i djeca posjeduju često stereotip o tome da je 'ljepota dobra', pa privlačne ljude procjenjuju pozitivno, čak i kad za to nemaju nikakve objektivne pokazatelje (Ritts, Patterson i Tubbs, 1992, iz Vasta, Haith, Miller, 1997).

Kad djeca opisuju nekog kao 'dobrog' pretpostavljamo da se to odnosi na njegove prijateljske postupke, empatiju i čitav niz drugih prosocijalnih ponašanja. Izgleda da djeca 'dobrotu' povezuju sa zaljubljenosti: "omiljena" djeca se opisuju kao ona koja postupaju prijateljski, zapažena su u društvu, otvorena u svom ponašanju i koja potkrepljuju ponašanje svojih vršnjaka (Newcomb, Bukowski i Patte, 1993, iz Vasta, Haith, Miller, 1997). Tri su skupine specifičnih vještina koje osobito pridonose omiljenosti (Asher, Renshaw i Hymel, 1982, iz Vasta, Haith, Miller, 1997). Omiljena djeca vješto potiču interakciju s drugom djecom, lako postaju članovi grupe i stječu prijateljstva na odmjeren, nenametljiv ali samouvjeren način. Ne odustaju nakon prvog odbijanja. Omiljena djeca vješta su i u održavanju interakcija, jer potkrepljuju drugu djecu, pokazuju osjetljivost na potrebe i želje drugih te vješto komuniciraju u ulozi govornika, ali i slušača. Vješto rješavaju sukobe. U osjetljivim situacijama znaju postupati tako da to odgovara svima, koriste razum, a ne silu. Pozivaju se na opća načela pravednosti i opća pravila o ljudskom ponašanju (Vasta, Haith, Miller, 1997). Pritom je prijateljstvo određeno kao trenutačno stanje koje ovisi o "tekućim" aktivnostima ili onima koje tek slijede, a čak i 'mala' djeca uviđaju važnost međusobnog sviđanja. Naime, djeca najčešće biraju prijatelje koji su im po različitim osobinama slični (Berndt, 1988, Epstein, 1986, 1989, iz Vasta, Haith, Miller, 1997)

Također, prijateljstva obično nastaju među djecom slične dobi, dakle među vršnjacima. I spol je kriterij na osnovi kojeg se u predškolskoj dobi može razvijati prijateljstvo između predškolske djece (čak više nego na osnovi dobi). Istospolna prijateljstva dominiraju u predškolskom razdoblju.

Praktički iste teze kao u slučaju dječjih prijateljstava, moglo se pretpostaviti i za dječje "zaljubljenosti": moglo se vjerovati da će i "zaljubljenosti" nastajati između djece slične dobi, istog spola, kod djece sličnih interesa i karakteristika. Vjerojatno je i da će djeca u koju se druga djeca zaljubljuju (tzv. "objekti zaljubljenosti") biti ona koja su popularnija, "omiljenija" u društvu druge djece.

Pitanje stabilnosti dječjih zaljubljenosti je nepoznato, ali se sukladno prijateljstvima može pretpostaviti relativna nestabilnost zaljubljenosti u predškolskom razdoblju.

Uopće, mogao se pretpostaviti značajan stupanj podudarnosti karakteristika dječjih prijateljstava i zaljubljenosti, na temelju čega su i generirane daljnje hipoteze istraživanja.

Istraživanje o dječjim zaljubljenostima

Ljubav je vrlo kompleksno čuvstvo, kojem prethodi zaljubljivanje. Zaljubljenost proizlazi iz razvoja osjećaja privrženosti, prijateljstava, simpatija, pa se i  teško može diferencirati od ovih pojmova. To je vjerojatan razlog zbog kojeg je ova tematika vrlo malo opisana u dostupnoj literaturi.

Autori Joško Sindik, Zvjezdana Veselinović i Minja Jeić (2005), proveli su istraživanje s temeljnim ciljem utvrđivanja nekih karakteristika dječjih ljubavi u predškolskoj dobi djece. Ispitano je 172 ispitanika u 3 dječja vrtića, 2 u Zagrebu i jedan u Zaprešiću, a prikupljeni su podaci o spolu i dobi djece, te procijenjene različite karakteristike djece u koju se djeca zaljubljuju (objekti zaljubljenosti). Na pitanja Upitnika  o dječjim ljubavima usmeno su odgovarala djeca. U obradi rezultata, utvrđene su povezanosti različitih karakteristika, razlike između djece koja jesu ili nisu aktualno zaljubljena, te između manjeg (Zaprešić) i većeg grada (Zagreb). Rezultati su podržali veći dio postavljenih hipoteza.

Dvije trećine ispitane djece predškolske dobi izražavaju afektivnu privrženost prema vršnjacima u smislu 'zaljubljivanja'. Djeca se značajno češće zaljubljuju u djecu koja su također polaznici vrtića, te u djecu s kojom dijete dijeli članstvo u odgojnoj grupi. Zaljubljenost je u pravilu značajno povezana sa sposobnosti 'igranja' s drugima, fizičkom privlačnošću, iskazivanjem socijalno poželjnih ponašanja i posjedovanjem socijalnih vještina. Također, podržana je hipoteza o značajnoj povezanosti zaljubljenosti u neki 'objekt ljubavi' i njegovog dugotrajnijeg pohađanja dječjeg vrtića, redovitosti pohađanja vrtića, posjedovanja braće i/ili sestara. Utvrđeno je da 'objekti zaljubljenosti' pretežito minimalno posjeduju neurotske simptome. Prihvaćene su i hipoteze o većoj sposobnosti prepoznavanja sebe kao objekta nečije zaljubljenosti kod djece koja su zaljubljena, kao i o postojanju istovremenog pozitivnog afektivnog odnosa prema drugim, manje važnim objektima zaljubljenosti. Nije potvrđena hipoteza da se o zaljubljenosti statistički značajno češće izražavaju djeca iz većeg grada, nego manjeg.

Također, ni spol ni dob nisu pokazali povezanost s zaljubljivanjem. Nije potvrđena hipoteza o navođenju podjednakog broja 'homoseksualnih' i 'heteroseksualnih' ljubavi, zbog čega ima razloga vjerovanju da zaljubljenost, barem dijelom, i u predškolskoj dobi ima drugačije karakteristike od prijateljstva. Kod djece zaljubljivanje nije direktno povezano s prošlim iskustvima. Hipoteza o nepostojanju ljubomore kod predškolske djece je odbačena, čak je utvrđeno da su i predškolska djeca statistički značajno ljubomorna. Vjerojatno je da je zaljubljivanje predškolske djece drugačije nego zaljubljivanje kod odraslih, barem po procjenjivanim karakteristikama.

Konačno, uzimajući u obzir navedeno, ali i prava djece, njihove psihosomatske mogućnosti, što bi se moglo savjetovati odgojiteljima i roditeljima?

Pustite djecu da sami odabiru svoje prijatelje i objekte zaljubljenosti. Odobravajte njihove simpatije i ne rukovodite se vlastitim preferencijama.

Shvaćajte njihove izbore ozbiljno, da se dijete ne osjeti posramljeno.

Imajte na umu da je važno da dijete zadrži povjerenje u vas, kad želi razgovarati o svojim prijateljima i "ljubavima".

Ako djetetov prijatelj ili objekt ljubavi nepoželjno djeluje na njega (destruktivno ili ga "iskorištava"), pokušajte ga usmjeriti tumačenjem razloga nepoželjnosti neke aktivnosti, a ne "diskreditacijom" njega samog ili njegovog prijatelja, te sugeriranjem drugih izbora (npr. "dogovori se oko korištenja igračaka").

"Nemoj se igrati s njim" - neka bude jedan od vaših posljednjih izbora. Nemojte se previše oduševljavati povremenim pozitivnim efektima činjenice da u nekim zemljama već predškolcima određuju tko će biti njihov bračni partner.

Mr. sc. Joško Sindik, psiholog savjetnik

Izvor: www.roda.hr

Foto: Profimedia