Želio bih dati dio vizije roditeljstva kakvo dijete očekuje i treba za svoj razvoj, vizije koja nam roditeljstvo može učiniti manje napornim te poštedjeti i nas i dijete niza bolnih i teških trenutaka.

Prirodni tijek odrastanja

Važno je da roditelji počnu vjerovati kako postoji prirodni proces psihičkog i emotivnog razvoja djeteta, koji će dovesti do zdrave i cjelovite osobnosti te time do dobrog ponašanja. Mi smo tu samo kako bismo ostvarili preduvjete za sazrijevanje djeteta. Problem je što roditelji misle da oni sami moraju odraditi taj posao, naučiti dijete dobrom ponašanju i poučiti ga da bude zrelo motiviranjem, poučavanjem, metodama, tehnikama, pohvalama, kaznama, nagradama, kritikama te da pritom stalno moraju imati kontrolu. Društvo još nema dovoljno spoznaja o tome da će uz dobre preduvjete priroda učiniti svoje u psihičkom razvoju pa vjerujemo da je samo na nama da napravimo čovjeka od djeteta. Prirodi vjerujemo kada je u pitanju razvoj tijela dok je beba u mami pa nam ne pada na pamet da tada interveniramo na djetetu, ali kad iza đe, mislimo da je tu priroda završila i da mi dalje preuzimamo.

Sazrijevanje osobnosti

Osnovni preduvjet za psihičko i emotivno sazrijevanje djeteta jest povezanost izme đu djeteta i skrbnika – obično roditelja, ali i svih s kojima je dijete blisko. U prvoj godini i duže mama je bebi najvažnija i beba ostvaruje primarnu povezanost (privrženost) s mamom, u fazi tzv. simbioze. Povezanost je jako širok i kompleksan pojam čije razumijevanje zahtijeva mnogo više od jednog članka, no u najkraćim crtama ona podrazumijeva zadovoljavanje primarnih (psihičkih i emotivnih) potreba djeteta,bez kojih nema psihičkog i emotivnog sazrijevanja.

Važno je prihvatiti da je odgovornost za bliskost i povezanost uvijek na nama roditeljima te da djeca trebaju biti potpuno slobodna od straha od gubitka povezanosti. Svako prebacivanje odgovornosti za očuvanje povezanosti na dijete u njemu budi strah, nesigurnost i nepovjerenje u roditelja, što izravno rezultira zaustavljanjem ili usporavanjem psihičkih razvojnih procesa. Naše je da djecu dovedemo u stanje prepuštenosti nama i potpune sigurnosti u povezanost i bliskost s nama, koju nikakvo njihovo ponašanje ne može ugroziti. To, naravno, ne znači da trebamo djetetu sve dopustiti i obvezni smo mu zbog njega kategorično postavljati granice, ali poruka uvijek mora biti sljedeća: što god ti učinio ili rekao, to neće ugroziti naš odnos, moju povezanost s tobom i činjenicu da te volim.

Normalno nam je da djeca budu slobodna od brige za hranu i ne pada nam na pamet (nadam se) da ih ucjenjujemo hranom kako bismo postigli da se ponašaju onako kako mi to želimo. Dakle, hranu im dajemo bezuvjetno. Međutim, sva istraživanja, a i praksa, uvijek pokazuju kako je djeci od hrane mnogo važnije taženje gladi za bliskošću, odnosno povezanošću. Naše je da im tu povezanost uvijek nudimo, kao što u domu uvijek imamo dovoljno hrane i voća. Dijete mora osjećati da povezanosti ima uvijek i više nego dovoljno. Zašto bismo željeli djetetu bezuvjetno pružati hranu, a uvjetno bliskost i povezanost?

No kad malo bolje pogledamo, mnoge uobičajene odgojne metode koriste se upravo strahom od separacije i gubitka povezanosti s nama kao načinom pritiska na dijete kojem se ono ne može oduprijeti. Iako dijete često promijeni ponašanje, duboko u sebi osjeća da nam više ne može vjerovati koliko bi željelo i trebalo te da bliskost s nama nije bezuvjetna, nego je treba zaslužiti i raditi za nju. Naš je posao i odgovornost bezuvjetno osiguravanje bliskosti jednako kao i hrane – tek će tada djetetov sustav biti slobodan za prirodne razvojne procese.

Kako očuvati povezanost?

Naš je posao popravljanje loše situacije u odnosu, rad na produbljivanju odnosa te preuzimanje odgovornosti za vlastite neispunjene potrebe, kako ih ne bismo tražili od djeteta.

Kad se i nađemo u konfliktu s djetetom, ono mora biti sigurno da ćemo mi prvi prići i popraviti situaciju. Ako se netko i bude durio, to svakako ne bi smio biti roditelj, barem netko bi tu trebao biti zreo. Ako se uhvatimo u mislima tipa on je prvi počeo, ona se meni treba ispričati, e sad će vidjeti koliko je mogu ignorirati, doći će on sam kada shvati da je pogriješio – možda bismo trebali promisliti o radu na svojoj zrelosti.

Mi imamo odgovornost za svoje osjećaje i ekspresije osjećaja pred djetetom. Nikada ne smijemo dijete dovesti u poziciju da osjeća kako je ono odgovorno ili krivo za to kako se mi osjećamo. Najveća je pogreška reći: vidi što si učinio, sad sam tužna (ili ljuta). To mnogi roditelji ili bake rade u igri, ali to kod djeteta izgrađ uje obrazac da mora druge regulirati kako bi se ono osjećalo dobro. Poruka treba biti: da tužna sam, ali je to u redu i mogu to sama riješiti, ne moraš ti ništa učiniti, to je moj posao. Jako je važno da pokazujemo svoje osjećaje i imenujemo ih, ali uvijek s porukom: ja ću se za njih pobrinuti i sredit ću sebe, a ti nisi odgovoran za moje stanje, nisi kriv niti trebaš išta učiniti.

Mnogi su od nas odrasli osjećajući se odgovorni za roditeljsko emotivno stanje. Moram razvedriti mamu jer je opet tužna, moram biti tih jer će tata opet vikati, ne smijem tražiti jer će se mama naljutiti, moram je tješiti da ne bi bila tužna, ne smijem pokazati sreću jer mama kao da je ljubomorna na mene, moram tatu stalno zabavljati da bi bio dobre volje. To djetetu poslije postane način življenja i nesvjesno regulira druge bliske osobe kako bi našlo mir. Njegovo emotivno stanje ovisi o stanju drugih.

Bezuvjetna ljubav

Kada djeca pogriješe, kad “oskvrnu” naše vrijednosti, kad zakažu, kad padnu na životnim ispitima, kad ne dostignu naše ambicije, kad nas osramote pred drugima, kad budu loši u školi, kad nas razočaraju, tada, baš tada ih trebamo prigrliti i podržati, ne držeći im lekcije tipa: jesam li ti govorio,

kako si samo mogla, trebao si mene slušati. To je rijetka prilika da im pokažemo da su nam vrijedni samim tim što postoje, a ne zbog postignuća ili ispunjavanja naših zahtjeva. Svjestan sam da je to u suprotnosti s bihevioralnom koncepcijom pristupa odgoju, gdje pohvalom, kaznom, nagradom i kritikom modeliramo dječje ponašanje, no novost i jeste u tome da će dobro ponašanje biti rezultat razvojnih procesa za koje mi osiguravamo stanje povezanosti, a ne modeliranja djetetova ponašanja, čime razaramo povezanost i usporavamo razvoj. Kada djeci omogućimo da se ne moraju mijenjati, to postaje stvarni prostor za promjenu, ali sada dobrovoljnu, koja dolazi iznutra.

Roditelj treba raditi i ulagati trud da bi dijete moglo biti prepušteno i opušteno kako bi rast i razvoj mogli napredovati. Tim odnosom svi dobivaju. Mi prvi trebamo reći “volim te” i to pokazati, često im prilaziti govoreći: do đi da te zagrlim. Na njihovo, pak, “volim te” trebamo reagirati s još više  inicijative. Djetetu trebamo uvijek pokazati da nam je nedostajalo više nego što smo mi njemu. Trebamo mu nuditi više ljubavi nego što traži, i potkrepljivati mu osjećaj da živi u obilju ljubavi i povezanosti. Djetetov je sustav tada ispunjen i namiren i tada može krenuti dalje u rast i sazrijevanje. Mnogi roditelji danas funkcioniraju na zahtjev: dijete nešto zatraži, oni mu to daju. To je u redu kada govorimo o dojenju ili hranjenju, ali to nije dovoljno za razvoj. Djetetu je potreban osjećaj da ima više bliskosti nego što treba kako bi se moglo opustiti. Promotrimo to u analogiji s hranom. Želimo imati svega u kući jer se tada osjećamo sigurno i opušteno. Ako se svaki dan moramo boriti za današnji ručak, to nam postaje preokupacija i ne možemo biti opušteni. Dijete treba obilje i gozbu ljubavi i povezanosti.

Napisao: Tomislav Kuljiš, Centar Prirodno roditeljstvo, www.prirodnoroditeljstvo.com

Foto: Profimedia