„Moje dijete teško se prilagođava na vrtić, ja još teže“

Dijete se polaskom u vrtić prvi puta susreće s novom sredinom i njenim zahtjevima koji su ponekad različiti od dosad naučenog. Polazak djeteta u jaslice ili vrtić može probuditi mnoge strahove kod djeteta, posebice strahove od odvajanja od roditelja. Polazak u vrtić velika je promjena i za roditelje. Mnogi se roditelji zapravo po prvi puta susreću s odvajanjem od djeteta na duži period, a razdoblje prilagodbe često je praćeno brojnim brigama.

Čak i kada ove poteškoće nestanu u relativno kratkom periodu, roditelji često odahnu tek kada njihovo dijete prihvati novu sredinu. Međutim, vrijeme koje je pojedinom djetetu potrebno da se prilagodi vrlo je individualno. Kod neke djece reakcija na promjenu povlači se već unutar prvih nekoliko tjedana, što stručnjaci smatraju lakom prilagodbom. Razdoblje prilagodbe smatra se srednje zahtjevnim kada se promjene u ponašanju povlače unutar mjesec dana, a otežanom je smatramo kod djece kod koje ove promjene ustraju dulje od mjesec dana.

Kako vrijeme prilagodbe odmiče, roditelji se često susreću s umorom, frustracijom, osjećajem bespomoćnosti, a nerijetko i sumnjom u svoje odluke ili čak osjećajem krivnje, jer ustraju na djetetovim odlascima u vrtić koje dijete ne prihvaća. Iako se ponekad teško nositi s njima, ove su emocije normalan dio ovog perioda. Međutim, važno je osvijestiti da one unose napetost u odnos roditelja i djeteta, koja ne doprinosi rješenju situacije. Isto tako, izražavanjem sumnje i zabrinutosti u situacijama odvajanja, djetetu zapravo šaljemo dvosmislenu poruku. Dijete čuje naše riječi kojima ga umirujemo i izražavamo povjerenje da će sve biti u redu, ali osjeća našu zabrinutost.

Neki roditelji i sami teško prihvaćaju ovo novo razdoblje u životu djeteta, posebice ako je to njihovo prvo dulje odvajanje. Jako je važno osvijestiti da ponekad postoji dio nas kojemu su djetetove burne reakcije pri prvim rastancima potvrda da smo djetetu važni. Tijekom odrastanja postoji niz razdoblja u kojima je potrebno pustiti dijete, ali je važno znati da time ne nestaje povezanost roditelja i djeteta. Ona je utkana u dijete od najranije dobi, a djetetovo otvaranje prema svijetu oko sebe i rastuća samostalnost je ne mogu narušiti.

Što utječe na djetetovu prilagodbu?

Upravo tijekom ovog razdoblja susrećemo se s brojnim pitanjima roditelja koji se sve teže nose s reakcijama svojih najmanjih na polazak u vrtić. „Kako to da druga djeca tako lako prihvaćaju vrtić, a moje, oko kojeg se cijela razapinjem i psihologiziram, uporno odbija i svaki puta reagira na pomisao odvajanje od mene?“ Na tempo kojim dijete prihvaća novu sredinu utječe niz čimbenika, čije poznavanje ovih čimbenika roditeljima često pruža olakšanje koje im omogućuje da budu ustrajni kroz ovo razdoblje i promijene manje učinkovite načine suočavanja sa situacijom.

Djetetova dob – mlađa djeca sklonija su burnijim reakcijama tijekom prilagodbe. Reakcije djeteta mogu biti posebno izražene ako se polazak u jaslice odvija istovremeno s pojavom straha od odvajanja. Radi se o uobičajenoj fazi djetetovog razvoja koja se najčešće javlja između 6. i 24.- 6. mjeseca djetetovog života, a vrhunac postiže oko 18 mjeseca. Nakon dobi od 2 do 3 godine djetetove mentalne sposobnosti čine mu mnogo lakšim shvatiti svrhu vrtića, privremenu prirodu odvojenosti od roditelja i uživati u njegovim dobrobitima.

Djetetov temperament – svako je dijete jedinstveno. Ukoliko je prilagodba vašeg mališana nešto izazovnija nego kod njegovih vršnjaka, na njenu duljinu vjerojatno dijelom utječe djetetov temperament. Razmišljajući o tempu s kojim će vaše dijete prihvatiti novu sredinu ažno je uzeti u obzir kako inače reagira na ono što mu je novo i nepoznato, odnosno koliko je znatiželjno i spremno na istraživanje nepoznate okoline, kao i kako se inače nosi s promjenama u svakodnevici.

Stupanj promjene – predvidljivost svakodnevnih rutina djetetu pruža osjećaj sigurnosti. Što se raspored spavanja, hranjenja i igre u vrtiću više razlikuje od rutina koje je dijete uspostavilo kod kuće, biti će mu potrebno više vremena da ih prihvati.

Izostanci iz vrtića tijekom perioda prilagodbe  – česta pobolijevanja i drugi izostanci iz vrtića u razdoblju prilagodbe narušavaju proces koji dijete mora proći i produljuju djetetove reakcije na promjenu.

Roditeljski strahovi i oklijevanje  – odvajanje od djeteta i prepuštanje odgovornosti za dijete drugima može biti emocionalno vrlo teško za roditelja. Roditeljski strahovi i brige često budu dodatno pojačani djetetovim burnim reakcijama pri odvajanju, koje unose sumnju u njihovu odluku. Svojim neverbalnim reakcijama, kao što je oklijevanje pri odvajanju ili žalost, djetetu šaljemo dvostruke poruke.

Promjene u ponašanju povezane s prilagodbom na vrtić obično su ustrajnije i kod djece koja dosada nisu imala kontakt s većim brojem djece i odraslih, djece roditelja koji su skloni pretjerano ih štititi od neugodnih iskustava, djece koja nisu pripremana na boravak u ustanovi itd.

Uloga roditelja u periodu prilagodbe

Bez obzira na duljinu razdoblja prilagodbe, dijete mora odraditi svoje i, upravo kroz frustraciju kojoj je izložen, izaći snažniji u novi razvojni period. Što roditelj može učiniti kako bi olakšao ovaj proces svom djetetu?

Prije svega, veoma je važno da imate  pozitivan stav prema vrtiću. Kod roditelja djece koja se otežano nose s promjenom, to može biti vrlo teško. Djetetove burne reakcije često dovedu do toga da roditelji u novu situaciju već ulaze sa strepnjom da će se opet ponoviti. Iako to možda neće izraziti riječima, dijete osjeća roditeljevu nesigurnost, brigu i strah. Budući da se djeca u prosudbi nepoznatih situacija često oslanjaju na roditeljske reakcije, izražavanjem svoje nesigurnosti roditelji prenose taj osjećaj djetetu, čime se zatvara začarani krug.

Pri rastancima od djeteta važno je ostati smiren i iskreno izraziti povjerenje da će sve biti u redu. Jako je važno djetetu jednostavnim rečenicama prenijeti da sada odlazite, ali da ćete se vratiti po njega i da ga mnogo volite. Često je korisno unijeti određene rituale koji djetetu pružaju sigurnost i skraćuju vrijeme opraštanja, npr. zagrljaj, posebno osmišljen pozdrav, neku pjesmicu kojom se opraštate i sl. Isto tako se preporuča da se roditelji ne zadržavaju u vidokrugu djeteta (npr. na hodniku, viriti kroz prozor u djetetovu sobu i sl.). Dugotrajna opraštanja teška su i za dijete i za roditelja, ali nisu svrhovita. S druge strane, važno je imati trenutak opraštanja od djeteta. Iskradanje iz skupine kada se dijete zaigralo i umirilo može se činiti kao dobro rješenje, ali ono što će uslijediti kada dijete sazna da je „njegovom nepažnjom“ roditelj nestao u mnogome će otežati period adaptacije. Na taj način dijete ne razvija povjerenje u novu sredinu, gubi povjerenje u roditelja i u sljedećim situacijama će se grčevitije drzati roditelja kako „ne biste i ovog puta nestali“.

Roditeljima može biti vrlo teško nositi se s djetetovom tugom. Dječje burne reakcije mogu pobuditi potrebu da dijete zaštite od neugodnih osjećaja, ali i sumnju u to da je vrtić doista najbolji odabir za njihovo dijete (ukoliko postoje druge mogućnosti). Možda će zvučati kontradiktorno, no unatoč otežanoj prilagodbi i odbijanju djeteta da odlazi u vrtić, jednom kad započne proces prilagodbe jako je važno izbjegavati „cjepkanje“ perioda prilagodbe djeteta. Ostavljanje djeteta kod kuće na par dana, „da se malo odmori od vrtića“ često je prirodna reakcija roditelja, ali njome narušavamo prirodan proces kojim se dijete prilagođava na promjenu. Djetetu je potreban određen period da shvati što se događa, da će se mama ili tata vratiti i da ga neće ostavti, da nakon početnih suza dobije potrebu istraživati novu sredinu u kojoj se nalazi. Kako bi se to ostvarilo potrebna je struktura i stabilnost.

Ostavljanjem djeteta u vrtiću, povjeravate ga novoj odrasloj osobi, njegovoj dgojiteljici. Vrlo je bitno da uspostavite dobar odnos s odgojiteljem, baziran na povjerenju i učestaloj razmjeni informacija. Dijete će taj dio osjetiti, a tetama će vaše prisustvo i angažman mnogo pomoći u neposrednom radu s djetetom.

U cijelom tom procesu važno je da promatrate sebe i pratite kako se nosite sa svime. Ovaj period može biti vrlo zahtjevan i iscrpljujući te može biti od silne pomoć ako imate nekog kome se možete obratiti za podršku ili razmjenu iskustava. Kako se nosite s odvajanjem od djeteta? Kako prihvaćate djetetove emocionalne reakcije? Koliko vas iscrpljuju promjene u djetetovim ponašanjima? Ukoliko imate potrebu, obratite se stručnom timu vrtića kako biste dobili podršku. Naime, što smo opterećeniji i iscrpljeniji naši su kapaciteti da se nosimo s postojećom situacijom, ali i roditeljski kapaciteti, manji. Osim toga, ponekad kada dijete osjeti da je „mama tužna“ ono prestaje biti djetetom i na neki način preuzima brigu za tog roditelja. Stoga čak i kad bi se odlučilo upustiti u igru s djecom u skupini, ono ostaje uz mamu u njenoj tuzi.

Promjene su neizbježan dio odrastanja, a uloga je roditelja da dijete vodi i usmjerava kroz njih, učeći ga na taj način kako se nositi s njima. Štiteći dijete od neugodnih osjećaja i iskustava onemogućavamo mu da se nauči nositi s njima te zapravo otežavamo prilagodbu djeteta na niz promjena s kojima će se suočavati u budućnosti. Dijete koje nije imalo prilike iskusiti i prevladati neugodne osjećaje koji se javljaju s promjenom ima osjećaj da je svijet oblikovan u skladu s njegovim željama i potrebama i ne razvija sposobnost nošenja s njima jednom kada izađe iz zaštićene okoline. Polazak u vrtić može biti vrlo izazovno razdoblje za dijete i roditelja, ali ustrajnost kroz razdoblje prilagodbe,i povjerenje u pozitivan ishod u konačnici dijete osnažuju i potiču razvoj vještina koje će mu biti neophodne kroz odrastanje.

Tekst: Barbara Tomašić, mag.psych. i Tea Brezinšćak, mag.psych., Creatus in

Foto: Profimedia