Imam dijete staro 4 i pol godine i već ni sama ne znam što bih uradila. Uvijek je bio jako tvrdoglav i zaigran. Jedno jako živo i aktivno dijete. Ponekad sam čak sumnjala i na hiperaktivnost. Ali ipak se zna zaigrati i to po nekoliko sati i pogledati nešto na televiziji. Ali na dane mu je nemoguće nešto dokazati. Počne divljati i nemoguće je objasniti mu da se neke stvari ne mogu i ne smiju. Probali smo i s kaznom, ali nisam baš sigurna da on to shvaća. Zanima me da li bi trebalo s njim možda otići na pregled jer već sam polako na rubu živaca. Svaka stvar mu je “neću” i čim nije kako on hoće, nastupa plač iako zna da mu mi nećemo popusiti.

Dječje "cendranje" te borba da dobiju što žele, prkos, "neću" i slično nije povezano samo s dobi od dvije godine, već traje i puno duže. Sve su to sastavni djelovi normalnog razvoja, posebice u segmentu emocija. Kod neke djece su ta ponašanja izraženija zbog njihovog "težeg" temperamenta, no sva djeca prolaze kroz tu fazu koja je često vrlo teška i iscrpljujuća za roditelje. U takvim situacijama roditeljima koji su na rubu može pomoći saznanje da njihova djeca nisu zločesta i ne ponašaju se na određeni način s idejom da ljute roditelje, rade nered i slično. Djeca se teško nose s raznim neugodnim i ugodnim emocijama koje doživljavaju, s idejom da žele biti samostalni i neovisni, a to nije moguće jer su još uvijek mala djeca, doživljavanjem neuspjeha i frustracije jer nešto ne ide onako kako bi oni željeli i slično. Jednom kad roditelji počnu suosjećati s djetetom jer mu nije lako u svemu što mu se događa, lakše se nose s dječjim "cendranjem" i neprimjerenim ponašanjem te mogu djecu učiti kako se nositi sa svime što osjećaju.

Kod njegove pojačane aktivnosti može pomoći da ga upišete na neku sportsku aktivnost ili nešto drugo za što pokazuje interes. Možete i kod kuće smisliti neke kreativne igre koje su za njega primjerene i u kojima uživa, kako bi imao dovoljno konkretnog „posla“ i bavio se nečime što voli, a ujedno je i korisno. Budući da je on tako zahtjevno dijete, potrebno ga je slijediti u njegovim potrebama i interesima te ga usmjeravati u aktivnosti koje su neki oblik produktivne igre za njega tako da ima kamo usmjeriti silnu energiju koju ima u sebi, a ujedno dobiva dovoljno roditeljske ljubavi i pažnje jer djeca ponekad svojim ponašanjem znaju pokazivati da im nedostaje više kontakta s relevantnim bliskim osobama.

Važno je da ima jasno postavljene granice koja su ponašanja u redu, a koja nisu te da vi kao roditelji čuvate te granice. Sasvim je u redu da on plače i bude nesretan kad nešto nije onako kako si je on to zamislio, a pri tome mu ne trebate popuštati i udovoljavati. Naravno da vaše granice ne moraju biti krute i da se slobodno dogovarate i pregovarate, ali u okvirima u kojima je on spreman za suradnju, a ne da vas nagovara na nešto što vama nije u redu. Pokažite mu jasno i mirno gdje su vaše granice i koja ponašanja nećete tolerirati. Kad reagirate mirno na prvo probijanje granica, bit će vam puno lakše i nećete se dovesti u situaciju da vičete, ne znate što biste više i slično. Kad radi nešto što nije u redu fizički ga spriječite, uzmite mu taj predmet i slično i dozvolite mu da bude ljut, protestira, buni se, ali ne da udara, grize i sve drugo što za vas nije prihvatljivo. Učite ga svojim primjerom kako se ponašati kad nas preplave emocije. Recite mu da je u redu biti ljut, tužan, frustriran i recite mu što vi ili neka njemu omiljena igračka radi kad se tako osjeća. Možete se igrati i glumljenja uloga pa napraviti scenarij kako se ponašamo kad smo ljuti, što nam pomaže da se smirimo i slično.

Kazne u ovoj dobi još uvijek mogu biti nejasne jer djeca ne povezuju u potpunosti uzroke i posljedice u toj dobi. Možete imati neku stolicu ili prostoriju u koju on može otići na „hlađenje“ ili vi možete otići i uzeti si pauzu. Također, možete imati dogovor kad napravi nešto što nije u redu, da treba sjesti na neko dogovoreno mjesto i razmisliti što nije bilo u redu s tim ponašanjem i onda ga nakon najviše 5 minuta pitate da vam ispriča što je učinio pogrešno i zajedno dođete do odgovora koje bi ponašanje bilo bolje umjesto ovoga koje je on učinio.

Na pregled možete ići u smislu dodatnog savjetovanja za vas roditelje jer po svemu što ste opisali Vaš sin je sasvim urednog razvoja i ponašanja koje je često tipično za tu dob.

U kontaktu s njim je jako važno da vi kao roditelji možete djelovati i pričati mirno i opušteno jer on uči od vas kako se komunicira te vaša mirnoća djeluje i na njega opuštajuće. Kako biste mogli biti mirni i opušteni, potrebno je da vodite brigu o sebi i svojim potrebama kao što je spavanje, prehrana, slobodno vrijeme samo za sebe, stvari koje volite raditi i slično. Također, pričajte mu kako se vi osjećate, što se s vama događa kad on ima neka ponašanja jer koristeći taj način osobnog govora učite njega kako se uspostavlja i održava dobar odnos s drugim ljudima, a ujedno mu komunicirate sebe i svoje potrebe koje su jednako važne kao i njegove, što roditeljima često padne u drugi plan.

Napisala: Sunčana Rokvić, magistra psihologije

http://telefoncic.hr/

Foto: Profimedia