Mama, čitaj mi priču

“Slikovnicu čini serija slika prilagođenih mogućnostima djece pojedine dobi. Da bi dijete rane dobi moglo prepoznati sliku, potrebna mu je pomoć, podrška i poticaj odrasle osobe s kojom je uspostavilo socioemotivnu vezu. Potrebno je i da slikovnica bude primjerena razvojnoj dobi djeteta. Mnogi autori preporučuju čitati djeci od samog rođenja jer se na taj način slušanjem glasova odrasle osobe razvija osjetljivost za glasove i govor, a to se poslije pokazuje kao vrlo važna predčitačka vještina”, kaže logopedinja Maša Kovačević iz Dječjeg vrtića Savica u Zagrebu. “Ako dijete u ranoj dobi pokazuje zanimanje za čitanje i pisanje svakako mu to treba omogućiti. Da bi dijete ovladalo vještinom čitanja, potrebno je usvojiti niz takozvanih predčitačkih vještina. Jedna je od najvažnijih sposobnost glasovne raščlambe riječi, odnosno vještina da čuje, zapamti i povezuje glasove od kojih se riječ sastoji. Osim toga, predčitačke su vještine i razvijen govor, usvajanje linearnog slijeda teksta s lijeva na desno i odozgo prema dolje, uočavanje pridruženosti slova i glasa u riječ, razumijevanje priče i uočavanje smisla poruke. One se razvijaju postupno i pojavit će se spontano ako dijete odrasta u poticajnom okruženju. Tek nakon što je dijete usvojilo predčitačke vještine može bez problema usvojiti abecedno načelo – povezivanje glasova u riječima sa slovima. Tijekom zajedničkog čitanja priča mnoga djeca uviđaju vezu između glasa i slova te sama traže od roditelja objašnjenje naziva slova. To znači da će mnoga djeca i prije polaska u školu započeti proces primjene abecednog načela”, pojašnjava Maša Kovačević.

Kako, dakle, znati koja je vrsta slikovnice ili rječnika najbolja za pojedini uzrast? Logopedinja Maša Kovačević savjetuje: “Slikovnice se mijenjaju s djetetovim odrastanjem. Za one najmlađe, između prve i treće godine, slikovnice više nalikuju igračkama nego knjizi – savijaju se poput harmonike, rastavljaju poput lepeze, mogu biti u različitim maštovitim oblicima, debele, izrađene iz različitih materijala poput spužve, tkanine ili plastike. Prve su djetetove slikovnice takozvane pojmovne slikovnice koje prikazuju slike predmeta, pojava i bića iz djetetu poznate i manje poznate okoline. Na taj način dijete uči imenovati, prepoznavati, opisivati i uspoređivati. U slikovnicama za najmlađe slike ne smiju biti opterećene suvišnim detaljima koji bi mogli odvlačiti djetetovu pažnju. Za djecu između druge i četvrte godine poticajne su i preporučljive slikovnice koje u sebi nemaju tekst ili ga imaju vrlo malo, ali u kojima poredak slika čini priču koju dijete stvara samo ili uz pomoć odrasle osobe. U ranoj dobi djeca vole slikovnice s ritmičkim stihovima, brojalicama i pjesmicama. Za djecu od četvrte do šeste godine ilustrirana knjiga trebala bi imati više ilustracija nego teksta. Djeci u dobi od četiri i pet godina zanimljive su radnje s jednostavnim zapletima, priče o ljudima i događajima koji su bliski njihovu iskustvu. Djecu u šestoj godini života počinju zanimati složenije priče poput bajki, basni i narodnih priča, a starijoj predškolskoj djeci primjerene su slikovnice s maštovitim ilustracijama i složenije priče o dalekim krajevima i prošlosti. U toj dobi dijete slušajući i čitajući priču samo stvara predodžbu o likovima i radnji.”

Ilustracije su zabavne

Dobrobiti čitanja za djecu doista je mnogo. Zajedničko čitanje slikovnica kod djeteta razvija ljubav prema knjizi i čitanju te su mnoga istraživanja pokazala da redovito čitanje djetetu poboljšava njegov govorni razvoj. Knjige obično uključuju rečenične strukture i riječi koje ne čuje svaki dan. Opetovano čitanje takvih knjiga omogućuje mu učenje novih riječi i rečeničnih struktura. Čitanje pomaže djeci da bolje razumiju važnost redoslijeda događaja u pričanju priča te da se priča razvija u određenom logičkom i vremenskom redoslijedu. Čitanje unapređuje djetetove sposobnosti slušanja, pomaže u razvoju pozornosti, pamćenja, mišljenja i logičkog zaključivanja. Razvija različite djetetove interese i obogaćuje maštu. Pomaže mu da usvoji moralne vrijednosti i humane poruke. Ako roditelji djetetu čitaju od najranije dobi, motiviraju ga na samostalno čitanje i pridonose njegovu uživanju u čitanju i knjizi.

“Na pitanje je li bolje čitati ili pričati priču važno je napomenuti da su djeci u ranijoj dobi potrebne slike kako bi lakše usvojila imenovane pojmove – slike predmeta, pojava, životinja i osoba iz njegove okoline. Starijoj djeci primjerenije je pričati priče, za djecu od četiri i pet godina radnja priče treba imati jednostavan zaplet, a priče za predškolce mogu biti složenije, o ljudima i prirodi bliskih i dalekih krajeva, bajke i basne”, ističe Maša Kovačević.

Kako i kada čitati djetetu

Važno je da okruženje u kojem roditelj s djetetom čita priču bude ugodno i mirno. Bilo bi dobro imati ustaljeno mjesto i vrijeme čitanja jer to djetetu pruža osjećaj sigurnosti. Najbolje je čitanje koje se odvija uz osjećaj povezanosti, topline i zajedničkog uživanja u priči. Dijete može za vrijeme čitanja sjediti u krilu osobe koja čita kako bi moglo dobro vidjeti slikovnicu i pratiti tijek priče uz gledanje slika i redova slova. Preporučuje se pratiti prstom riječi koje se čitaju jer na taj način dijete uči vezu između pisanog i govornog jezika.

“Važno je napomenuti da čitanje u kojem je roditelj čitač a dijete pasivan slušač nije učinkovito. Potrebno je razvijati takozvano poticajno čitanje. To je čitanje koje ima oblik razgovora i u kojem se faze čitanja izmjenjuju s fazama razgovora o slikama i tekstu. Tijekom čitanja djetetu se postavljaju poticajna pitanja koja započinju sa ‘što’, primjerice: ‘Što vidiš na slici?’ Pitanja koja traže odgovor da ili ne potrebno je izbjegavati. Pitanja koja zahtijevaju samo pokazivanje prstom primjerena su djeci koja još ne govore jer potiču jezično razumijevanje (primjerice: ‘Gdje je pas?’). Također je potrebno obogaćivati djetetove odgovore. Nakon što dijete nauči ispravno imenovati traženi pojam, njegov se odgovor obogaćuje pitanjima o tom pojmu (boji, obliku, funkciji). Ponavljanjem odgovora ohrabrujemo dijete i potvrđujemo da je ispravno odgovorilo. Ako dijete ne zna odgovor, osoba koja čita s djetetom mora mu pomoći, odnosno ponuditi ispravan odgovor. Pri tome ne smijemo upozoravati dijete na pogrešku. Djetetova usredotočenost na određeni dio slikovnice može se iskoristiti za razgovor, a nakon toga treba se vratiti na slijed priče. Potrebno je dijete hvaliti, a čitanje se treba odvijati u vedrom i zabavnom tonu”, kaže logopedinja Maša Kovačević.

Svladavanje govornih poteškoća

Učenje stranog jezika u predškolskoj dobi, između treće i sedme godine, može poslužiti kao dodatno sredstvo poticanja razvoja. U tu svrhu dijete će biti u doticaju i sa slikovnicama na jeziku koji nije njegov materinski. Naravno, i u tom slučaju potrebno je paziti da su edukativni materijali primjereni djetetovoj dobi. Ako je dijete dvojezično, odnosno istodobno usvaja dva jezika, roditelji se mogu služiti slikovnicama na oba jezika.

Na pitanje koji se otkloni u razvoju govora mogu riješiti čitanjem logopedinja Kovačević kaže: “Zajedničko čitanje može služiti kao jedna od terapijskih metoda u svladavanju svih jezično-govornih poteškoća. Fonološki, morfološki, semantički i sintaktički elementi osnova su jezika, tj. govor sadrži rečenice koje čine riječi, a one se sastoje od slogova koje tvore glasovi, a za njihovo usvajanje potreban je model odrasle osobe. Zajedničko čitanje omogućuje roditelju da bude pravilan model u jezično-govornom izražavanju.”

 Slikovnice u vrtiću

Posrednici između djeteta i slikovnice najčešće su roditelji i odgojitelji te o njima i njihovu stavu ovisi hoće li dijete zavoljeti čitanje. Veoma je važno da odgojitelj daje priliku i cijeni dječje mišljenje i interpretaciju u čitanju slikovnice.

Odgajateljica Tanja Skokić iz Dječjeg vrtića Savica kaže: “U vrtiću nastojimo da slikovnica ima ravnopravno mjesto u dječjem okruženju kao i ostale igračke jer tako dijete ima priliku uzeti slikovnicu u ruku i listati je, gledati ilustracije ili slušati čitanje odgojitelja. Kad odgojitelj uzme slikovnicu u ruke, to je već dovoljan motiv za okupljanje zainteresirane djece – naravno, pod uvjetom da se slikovnica čita ili priča zanimljivo. Mlađoj djeci više pričamo, a starijoj više čitamo. Djeci može motivacija za slušanje ili čitanje slikovnice biti nešto što je povezano s pričom, na primjer pokret ili boja glasa odgajatelja, dio odjeće, glazba.”

Prema njezinu iskustvu, djeca između prve i treće godine života vole slikovnice jednostavnih crteža ili slika, čistih boja i tvrđih listova, bez teksta. Najzanimljivije su im slike životinja i prijevoznih sredstava. Djeca između druge i četvrte godine vole slikovnice u kojima također nema mnogo teksta, no slike su poredane tako da čine priču, pa ih dijete može komentirati samostalno ili uz nečiju pomoć. Djeca između četvrte i šeste godineuživaju u ilustriranim pričama, bajkama i basnama.

Na pitanje koja je razlika između nekadašnjih i današnjih slikovnica, odgajateljica Tanja Skokić kaže: “Slikovnice su nekada bile jednostavnijih ilustracija, stereotipnijih tekstova i oblika. Prevladavale su krasne klasične priče H. C. Andersena, braće Grimm, I. B. Mažuranić, no djeca nisu imala mogućnost biti u kontaktu sa slikovnicom kad to požele, nego su za to postojali samo posebno predviđeni trenuci. Danas postoje različite vrste slikovnica što se tiče teme te likovnih i tehničkih rješenja. Djeca u roditeljskom domu i u vrtiću imaju slikovnice nadohvat ruke. No čini mi se da je sada, zbog velikog izbora slikovnica, problem to što u slikovnicama ima previše kompjuterski obrađenih slika, previše nejasnih crteža, besmislenih tekstova, a katkad je upitan i pedagoški aspekt.”

Čudesan svijet bajki

Kroz radnju bajke djeca shvaćaju razliku između dobra i zla te da na kraju dobro uvijek pobjeđuje. Opuštaju se dok slušaju kraj priče jer se dogodilo upravo ono što su očekivali. Trenutak kada “dobro pobijedi zlo” djeci je najdraži u bajci i stoga ga najbolje zapamte. “Prema mom iskustvu, djeci su najdraže bajke o prinčevima i princezama (‘Pepeljuga’), zatim one u kojima su likovi djeca (‘Ivica i Marica’, ‘Crvenkapica’, ‘Snježna kraljica’) te priče u kojima su likovi životinje (‘Vuk i sedam kozlića’, ‘Mačak u čizmama’) ili priče poput ‘Sebičnog diva’, ‘Elmera’, ‘Ribe duginih boja’ i drugih u kojima se govori o ljudskim osobinama jer im daju mogućnost jednostavnog uživljavanja i zamišljanja situacije. Takve priče potiču djecu na kreativna i maštovita ostvarenja. U njima se djeca susreću s pojmovima i odnosima koje uz pomoć priče bolje razumiju, oblikuju svoje mišljenje i žele ga ispričati ili odglumiti. Kada odgajatelj u vrtiću čita ili priča slikovnicu, govori polako i razgovijetno, interpretativno točno i zanimljivo kako bi olakšao djeci razumijevanje priče. Djeci treba dati vremena da pitaju što nisu razumjela i ispričaju svoje viđenje priče, nacrtaju nešto iz priče, otplešu je ili odglume”, kaže odgajateljica Tanja i ističe važnost zajedničkog čitanja roditelja i djeteta kod kuće: “Zajedničkim čitanjem razvija se uzajamno povjerenje, razvija i potiče govor, percepcija, koncentracija, mišljenje, mašta, kreativnost. Potiče se prepoznavanje i učenje socijalnih odnosa, pravila ponašanja, moralnih vrijednosti. Slikovnicom možemo rješavati problemske ili obiteljske situacije. Bajke i priče često ‘žive’ u vrtićima u obliku dramatizacija i scenskih igara. Djeca se uživljavaju u likove, sudjeluju u dramskim igrama i tako jačaju samopouzdanje i verbalno nam objašnjavaju kako doživljavaju svijet oko sebe.”

Napisala: Snježana Krčmar

Foto: Profimedia