Kako se ponašati prema djetetu koje muca?

U posljednje vrijeme mucanje je ponovno u središtu pozornosti zbog višestruko nagrađivanog filma ‘Kraljev govor’ u kojemu je uz povijesnu tematiku obrađen i problem mucanja kojemu se s velikim naporima pokušao othrvati i engleski kralj George VI.

Mucanje je problem koji je složeniji nego što bi se površnim promatranjem to uopće moglo zaključiti. Mucanje osim zdravstvene ima i socijalnu kategoriju. Okolina je neprestano ogledalo uspješnosti (ili neuspješnosti) osoba koje mucaju. Ono se događa u glavi i odražava se na licu, ima zvučnu sastavnicu tako da teško možemo odvojiti problem od same osobnosti onoga tko muca.

Prema posljednjim istraživanjima o uzrocima mucanja u najširem smislu moglo bi se reći da se radi o spoju nasljednog faktora (naime, 60% osoba koje mucaju ima u obitelji nekoga tko je također mucao ili još muca), neurofiziološkog čimbenika (osobe koje mucaju imaju drugačije govorno-jezično procesiranje nego osobe koje ne mucaju), čimbenika samoga djetetova razvoja (dijete s problemima u jezičnom i govornom razvoju ima puno više izgleda da razvije mucanje) i čimbenika suvremenog (prebrzog i prenapetog) načina života koji može biti okidač za pojavu mucanja (samo u slučaju kada postoji jaka predispozicija za mucanje ili je mucanje već prisutno).

Koliko god početak teksta možda daje nekakav osjećaj beznadnosti, stvarnost nije takva. Mnogobrojne više ili manje uspješne metode pojedincima mogu znatno pojačati tečnost govora ili katkad potpuno riješiti problem. Svatko muca na svoj jedinstveni način i to upućuje na to da terapija također mora biti jedinstvena, odnosno prilagođena pojedincu. Postoji opći pristup terapiji, ali metodika, intenzitet i trajanje isključivo su individualne kategorije.

Prvi znaci koji upućuju na manu

Prvi znaci mucanja najčešće se pojavljuju u dobi od 3 do 6 godina i u prvoj fazi ne moraju značiti da se radi o problemu koji će se poslije razviti. Prema istraživanjima samo 20% djece nastavit će mucati, a ostatak će nastaviti s razvojem bez daljnjih problema. Isto tako, ako imate dječaka, imate otprilike četiri puta više šanse za pojavu mucanja nego ako imate djevojčicu. Postoji nekoliko teorija o tome, no nijedna dosad u stvarnosti nije dokazana niti je, čini se, dotaknula pravi razlog mucanja.

Kako se ponašati prema djetetu koje muca?

Stručnjaci savjetuju roditeljima i skrbnicima djece koja počinju razvijati mucanje u ranijoj dobi da se ne osvještava problem dok god on ne stvara neugodu djetetu i dok se ono ne počinje osjećati “drukčijim” od ostale djece. Tijekom zastoja i grča koje djetetu stvara nelagoda ne treba “završavati riječi” da bi im se olakšalo, koliko se god to činilo potrebnim. Roditelji te bake i djedovi imaju tendenciju pomagati djeci pri izgovoru i time samo pogoršavaju situaciju.

Mnogo je bolje da dijete na neki način “probija” zastoj. Važno je znati da “pravo” razvojno mucanje zasigurno nije uzrokovano emocionalnim kategorijama. Ljudi često primjećuju i povezuju početak mucanja s nekim stresnim, strašnim situacijama u kojima je dijete počelo mucati, no neka budu sigurni da je dijete vrlo vjerojatno imalo hereditarno-neurološku predispoziciju za mucanje. To ne znači da djeca koja mucaju ne doživljavaju stresne situacija drukčije od fluentne djece.

Djetetu stres lako može pojačati mucanje, isto kao što vrlo smirujuće i ugodne situacije mogu pridonijeti smanjenju zastoja u govoru. Preporučuje se da u obiteljima djece koje mucaju (naravno, kao i u svakoj drugoj obitelji) treba vladati određen sklad i mir jer svaka situacija u kojoj dijete doživi zastoj (koji tada postaje zastoj u komunikaciji s drugima) ujedno je i stres za to dijete.

Dijete koje muca sa samim problemom postaje na svojevrstan način hipersenzitivno pa ne bi trebalo biti izloženo nepotrebnim stresovima i turbulencijama jer će to zasigurno produbiti problem.

Osoba koja muca vrlo dobro zna da sam zastoj u govoru stvara kod partnera u komunikaciji također neugodu i katkad zbunjenost. Taj izostanak reakcije vrlo je zanimljiv jer ne ublažava problem osobi koja muca, nego ga štoviše i pojačava. Osoba koja muca na neki način šutnjom čuva svoju veliku “privatnu tajnu” koju ne želi dijeliti jer će njezino otkrivanje kod sugovornika stvoriti drukčiju sliku koju osoba ne zaslužuje. Većina ljudi koja muca smatra da će ta slika biti nužno lošija ili negativnija i na taj način smanjiti uspjeh komunikacije koju su upravo počeli. Ljudi su, nažalost, još uvijek spremni procjenjivati druge prije prema nedostacima nego prema prednostima. Loša iskustva, u pravilu, pogoršavaju buduću fluentnost, što upućuje na to da je samopouzdanje jedan od ključnih čimbenika u samopomoći i terapiji mucanja.

Rješenje u bliskoj budućnosti

Na kraju možemo zaključiti da je mucanje kompleksan poremećaj koji se očituje u nenormalnom procesiranju mozga prema govornim modalitetima. Vrlo vjerojatno ima gensku podlogu, koja, doduše, nije dovoljna da bi se mucanje razvilo. Kliničke studije koje uključuju genska istraživanja i istraživanja “brain imaging”, zajedno s istraživanjima na životinjama, ubrzo će nam dati nova saznanja o tom svekulturnom i globalnom problemu.

21. stoljeće je vrijeme kada će problem mucanja postati minorna kategorija, ne samo zbog vrlo naprednih sredstava komunikacije koji govornu komunikaciju jednostavno čine nepotrebnom, nego i zbog napretka u istraživanju mozga, i samo je pitanje vremena kada će se i problem mucanja na oduševljenje milijuna ljudi s tim poremećajem riješiti.

Tekst: Prof. Saša Radmilov, defektolog-logoped

Foto: Profimedia