Postoje životne situacije koje djeca ne podnose baš najbolje i koje im nanose traume, kao što je smrt bliske osobe, razvod roditelja, strah od potresa, mraka, ili različiti drugi strahovi koje ispoljava u svakodnevnom životu, a poneka djeca školske dobi suočavaju se s anksioznim poremećajima, poremećajima učenja, poteškoćama prilagodbe na nove životne situacije, školsku sredinu, preseljenje, psihosomatskim poremećajima, povlačenjem i socijalnom isključenošću, agresivno ponašanje, nesigurnosti i manjak samopouzdanja, ali i s ozbiljnijim problemima kao što su depresija, fobija, poremećaji hranjenja, samoozljeđivanje, zlostavljanje i problemi u razvoju.

Naša uloga, kao roditelja, prije svega je primijetiti da se s djetetom nešto događa, no možemo li mu mi doista pomoći. Koliko god da imamo kvalitetan odnos s djetetom, teško da ga iz svoje pozicije osobne povezanosti s njim, možemo potaknuti da se otvori i da nam povjeri baš sve što ga muči.

Moramo znati i ovo, dječji mozak drukčije funkcionira nego mozak odrasle osobe. Odrasla će osoba biti u stanju verbalizirati i identificirati problem koji je muči, ali dijete nema tako duboku sposobnost introspekcije i jedini način na koji može ispoljiti svoj problem ponekad može biti kroz simboliku igre i umjetnosti.

Stoga, psihoterapija djece i adolescenata uvelike se razlikuje od psihoterapije odraslih osoba, a to se naročito odnosi na ulogu terapeuta, odnos i suradnju s roditeljima, o kojoj ovisi i prihvaćanje same terapije.

Terapijske tehnike modificiraju se prema fazama razvoja djeteta, terapeut kreira sigurnost, preuzima odgovornost za granice i etičnost samog procesa, a unutarnji psihički procesi djeteta i odnos s roditeljima unose se u terapijski odnos.

Dakle, kroz terapiju stvoreni odnosi dijete-terapeut-roditelji značajni su za sve kasnije odnose i napredak u psihoterapiji.

Program psihoterapije djece i adolescenata temelji se na razvojnom pristupu djeci i mladima inkorporirajući humanistički i integrativni pristup.

Što je dječja integrativna psihoterapija?

Riječ je o vrlo fleksibilnom psihoterapijskom načinu rada s djecom i mladima koji se temelji na igri, umjetnosti i odnosu s psihoterapeutom. Kako je igra dječji prvi oblik komunikacije, ona im ujedno daje  mogućnost neposrednog izražavanja. Psihoterapija djece i mladih može uključivati crtanje, slikanje, rad s glinom, igranje pijeskom, pokret i igranje uloga, kako bi se potaknula komunikacija i istražio dječji unutarnji svijet.

igra uloga
professional child psychologist with a teenage girl. Disclosing a child through a game with animal toy figures. The method of work of a child psychotherapist.,Image: 481048573, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Kateryna Kukota / Stock Budget / Profimedia

Kako izgleda terapija?

Budući da djeca nisu u stanju izravno govoriti, kao odrasli, o teškim temama koje ih muče, integriranjem igre i umjetnosti ona se oslobađaju i na taj način komuniciraju svoje osjećaje. Osjećaji zbunjenosti, uplašenosti, ljutnje, povrijeđenosti i boli postupno se kroz igru pretvaraju u riječi i djela. Psihoerapeut pomaže djeci i mladima u razvoju individualnosti i integritetu.

Psihoterapeuti mogu proširiti svoj terapijski pristup i sastajati se s roditeljima i obiteljima, a psihoterapijski rad usmjeren je na edukaciju roditelja kako da što bolje razumiju ponašanje svog djeteta, ali i da rade na rješavanju svojih osobnih konflikata.

Utjecaj psihoterapije temeljene na igri, umjetnosti i odnosu sa psihoterapeutom!

Izgradnjom terapijskog odnosa i uspostavom kontakta, uz pomoć kreativnoga terapijskog procesa djeca imaju priliku upoznati, razumjeti i prihvatiti sebe i svoje potrebe, osvijestiti svoje osjećaje, verbalno i neverbalno se izraziti.

Također, igrom i izražavanjem kroz različite vrste umjetnosti djeca razvijaju svoje socijalne vještine i osjećaj da ih drugi prihvaćaju, uče kako smanjiti stres i, u konačnici, jačaju svoju kreativnost, razvijaju maštu, mentalnu fleksibilnost, grade pšovjerenje u sebe i svoje mogućnosti.

Tekst: S. M.

Foto: Profimedia