Neka djeca moraju u vrtić, unatoč potresu: Doznali smo kako odgajateljice pristupaju tako stresnoj situaciji

Potres se događa iznenada i ne znamo, niti sa sigurnošću možemo predvidjeti kad će se dogoditi. Roditelji moraju na posao, a djeca u vrtić. Nakon proživljene traume, mnogim je obiteljima pomisao na razdvajanje prilično teška. Zbog toga smo iz prve ruke doznali kako stručnjaci, koji brinu za vašu djecu u vrtićima, pristupaju tome problemu. O tome kako su s djecom vrtićke dobi proživjele potres od 6,2 Richterove ljestvice, o tome kako djecu u vrtiću pripremaju za mogućnost novog potresa i koliki je razmjer proživljene traume u djece vrtićke dobi otkrile su nam psihologinja Božena Perić i odgojiteljica Silvija Zlatar, koje rade u Dječjem vrtiću Matije Gupca u Zagrebu...

Također, sada iz iskustva možemo reći kako neka djeca vrtićke dobi potres doživljavaju kao igru jer su im ga i odrasli prikazali kroz igru (kažu da je to vjetar, da smo malo prodrmani, zabavno im je skrivanje), a kod neke djece vidljive su posljedice poput straha da će se potres ponoviti, povlačenja u sebe, regresije u ponašanju, odnosno ponašanje karakteristično za mlađu dob od djetetove trenutne dobi, uznemirenost, pojačana razrdažljivost, smetnje spavanja i apetita itd.

Kao što smo i mi odrasli sada pojačano tjeskobni, zabrinuti, u razmišljanjima o budućnosti i eventualnim novim potresima, isto mogu osjećati i djeca.

Posljednji potres dogodio se dok su mnogi roditelji bili na poslu, a njihova djeca u vrtićima. Je li trauma veća zbog odvojenosti od roditelja ili je možda čak lakše podnose jer su okruženi svojim vršnjacima?

Posljednji potres dogodio se u vrijeme pripreme za poslijepodnevni odmor. Mnoga djeca bila su u krevetićima, najmanji su spavali, a posebnost je bila i u malom broju prisutne djece radi božićnih blagdana. Većini djece vrtić predstavlja sigurno mjesto, mjesto od povjerenja. Povjerenje u odgojitelje i ostale djelatnike vrtića je od velike važnosti u svim situacijama, pa tako i ovim novonastalim okolnostima. Naše iskustvo jest da je većina djece bila zbunjena, no tek manji dio prestrašen. Moguće je i da se promjene u ponašanju pojave s odgodom, nakon nekog vremena.

No, posljednji potres svima nam je pokazao koliko djeca mogu dobro i spremno reagirati ako ih se pripremi, s njima razgovara i odgovari na pitanja. Prvog dana potresa sa svom prisutnom djecom razgovaralo se o potresu te se provodila vježba koja je za cilj imala upoznati djecu s načinom zaštite uslijed novog potresa (prema protokolu naše ustanove). U trenutku posljednjeg, najsnažnijeg potresa, djeca su reagirala u skladu s vježbom.

Također, važno nam je naglasiti kako se djeca ponašaju u skladu s reakcijama nas odraslih. U trenutku potresa najvažnije nam je bilo ostati sabranima i smirenima koliko je bilo moguće jer reakcije djece ovise, između ostalog, o reakcijama nas odraslih. Mi smo njihov glavni pokazatelj mogu li se osjećati sigurno ili ne.

Vjerujemo kako je roditeljima u tom trenutku bilo jako teško, teže nego djeci. Pitali su se gdje je dijete, kako je, je li na sigurnom, a telefonski smo, zbog tehničkih teškoća, većinom bili nedostupni.

Koja je uloga odgojitelja u tako kriznoj situaciji?

Uloga odgojitelja u trenutku krizne situacije je briga za djecu iz svoje skupine te ostalu djecu u objektu, tj. evakuacija djece iz objekta po završetku potresa. Za sve krizne situacije u odgojno-obrazovnim ustanovama postoje protokoli koje odgojitelji i svi drugi djelatnici ustanove moraju dobro poznavati. Svjesni smo da su situacije potresa teško predvidive te da nismo u mogućnosti uvijek pratiti protokol, ali nam daje jasne smjernice koje će nam pomoći u kriznim situacijama, a koje čuvaju sigurnost djece. Od velike važnosti je i priprema djece bez obzira na dob. Djeci je potrebno, na njima primjeren način, kroz igru i jednostavan razgovor, objasniti što je potres i kako se ponašati u toj situaciji. Što smo bolje svi zajedno pripremljeni, to ćemo lakše prebroditi krizne situacije zajedno s djecom.

Kao i u svim drugim kriznim situacijama koje se mogu dogoditi u vrtiću i u životu općenito, reagira se prateći potrebe djece (i roditelja). Važno je da odgojitelji, stručni tim i roditelji transparentno komuniciraju o eventualnim promjenama u ponašanju djeteta u vrtiću ili kod kuće kako bi se onda mogle usuglasiti zajedničke smjernice djelovanja i kako bi se pomoglo djetetu.

U danima nakon potresa važno nam je dati priliku djeci za izražavanjem svoga iskustva i doživljaj potresa kroz zajednički razgovor u skupini, prema potrebi i individualni, kroz crtež, igru... Također, sada nakon potresa, nastojimo u rad s djecom još više uključiti aktivnosti koje su usmjerene na prepoznavanje i imenovanje emocija, koje uče djecu kako se nositi s njima, aktivnosti koje opuštaju i umiruju tijelo. No, važno je o potresu razgovarati onoliko koliko djeca pokazuju interes za tu temu. Ona pitaju onoliko koliko imaju kapaciteta razumjeti.

Ponekad mi odrasli, zbog vlastite brige za dijete ili vlastite opterećenosti potresom (što je potpuno prirodna i očekivana reakcija), učestalo djetetu donosimo tu temu, ispitujemo kako je, intenzivno slušamo vijesti i komentiramo ih pred djetetom. Tada ih tema potresa preplavljuje, dodatno stvara zabrinutost i kod djeteta. Svima nam je bitno vratiti redovan ritam života, iako su okolnosti našeg funkcioniranja drugačije.

Potres je veliki stres i za odgojitelje, i za sve stručnjake koji su zaduženi za brigu o djeci u vrtiću. Kako se nosite s tim?

Stres je zasigurno velik za sve, a u kriznim situacijama najvažnije nam je misliti o djeci i njihovoj sigurnosti. Pomažemo si upravo time što nastojimo sebe i djecu što bolje pripremiti za eventualni novi potres jer na taj način znamo da smo učinili najviše što smo mogli. Smatramo da je ovdje izuzetno bitan timski rad, jasne informacije između nas odraslih o tome koji koraci se poduzimaju u situaciji potresa, međusobno razumijevanje, razgovor kada nam je teško. Svi se tek učimo nositi sa situacijmom koja nas je zadesila.

Postoje li neke igre kroz koje djecu možemo pripremiti za tako iznenadne i stresne situacije kao što je potres?

Brojni stručnjaci iz različitih ustanova i udruga su se aktivirali u izradi edukativnih materijala poput slikovnica, radnih bilježnica, kratkih filmova, što je sve dostupno na internetu i svakako pomaže i roditeljima i svima nama koji radimo s djecom. Ponavljamo da je najvažnije s djecom otvoreno i primjereno dobi razgovarati o tome što je potres, što mogu učiniti za vrijeme i nakon potresa, kako će se možda osjećati i kako si tada mogu pomoći. Na internetu ima i mnogo materijala koji pomažu u razgovoru o toj temi. Vrtići su se trudili na svojim web-stranicama objaviti dio tih materijala koji mogu biti od pomoći roditeljima.

U vrtiću ćemo sigurno i u narednom periodu s djecom razgovarati i proigravati igre koje su primjerene dobi kako bismo ih dodatno upoznali s time kako zaštititi sebe i prijatelje. Za nas je ova situacija specifična i zbog toga što su se potresi događali za vrijeme praznika kada je u vrtiću prisutan manji broj djece. Posebnu pozornost ovoj temi u vrtiću je potrebno dati po povratku sve djece u vrtić kako bi se dobio uvid u njihove doživljaje potresa, kako bi se pratile reakcije, čule informacije koje imaju o potresu te kako bi se svu djecu upoznalo s načinom zaštite u vrtiću ako se potres ponovi.

U kojoj su dobi djeca najosjetljivija za traume kao što je potres i kako im pristupiti, kako ih umiriti?

Teško je jednoznačno odgovoriti na ovo pitanje. Trauma nam se može dogoditi svima, bilo kada u životu. Ponekad mislimo kako najmlađi ne razumiju što im se događa pa im je lakše, no istina je upravo suprotna. Itekako dobro čitaju naše osjećaje i u skladu s njima i oni reagiraju. Ipak, vjerujemo kako su trenutni događaji ipak u većini nas odraslih, a tako i kod djece izazvali kratkoročne, prolazne posljedice koje su normalna reakcija na nenormalnu situaciju koja je u tijeku. Naravno da ovdje ne govorimo o djeci koja su izgubila svoj dom, koja u obitelji imaju ugrožene ili stradale članove obitelji. Ipak, ako roditelj primjećuje kod svoga djeteta promjenu u ponašanju koja traje dulje vrijeme, potrebno je obratiti se za stručnu pomoć.

Bitno je iskreno pristupiti razgovoru s djetetom. Ponekad u želji da pomognemo djetetu kažemo da se ne brine, da ne plače, da se potres vjerojatno neće ponoviti. Važno je djetetu reći da su svi osjećaji u ovom trenutku prirodni i dopušteni, ne možemo reći da se potres neće ponoviti, no možemo s djetetom dogovoriti što može napraviti ako se ponovi – gdje treba stati ako je kod kuće, kako treba postupiti u vrtiću, uz koga tada može biti siguran, kada će se dijete i roditelj vidjeti ako u trenutku potresa nisu skupa. Moguće je da djeca sada žele spavati uz roditelje, žele se maziti, traže svoje plišance, žele dodatnu igru s roditeljima i toga im je sada potrebno što više.

Tekst: S. M.

Foto: Profimedia