'Ova vještina najučinkovitije mijenja mnoga dječja nepoželja ponašanja!'

"Kad smo u krizi neizbježno doživljavamo različite neugodne emocije – suočavamo se sa strahom, tugom, ljutnjom. Koji je naš odgovor na te emocije? Hoćemo li uopće znati što se u nama događa, odnosno koji su to osjećaji u nama? Hoćemo li moći upravljati svim tim neugodnim stanjima? Hoćemo li znati pronaći način da si pomognemo i motivirati se unatoč nelagodi? Hoćemo li moći suosjećati sami sa sobom i s drugima oko nas? Hoćemo li imati snage za nadu? Sve su to pitanja koja se tiču naše emocionalne inteligencije – sposobnosti za koju svi imamo predispoziciju i ono što je dobra vijest, koja se može vježbati. Aktualna kriza može biti okidač za zaista neugodna stanja i emocije. Stalna tjeskoba zbog strepnje nad time hoćemo li se zaraziti mi ili netko naš bližnji, strah koji se u nama povećava neprestanom izloženošću različitim informacijama koje mediji nekritički i nepotrebno plasiraju u javnost, zabrinutost za radna mjesta, egzistenciju, ljutnja na vlast zbog ovih ili onih mjera. Puno je tu straha, tjeskobe, frustracije. Mnogi će sve te osjećaje potisnuti, zanemariti, banalizirati, neće vidjeti svrhu razgovora o njima. Mnogi će se naoružati različitim distraktorima koji ih odmiču od realnosti. Što god učinili, emocije su još uvijek tu, a za našu psihološku dobrobit važno je da im damo prostora, jer one imaju svoju izvanrednu svrhu.

Bile ugodne ili neugodne, emocije nečemu služe. Bilo bi nam od pomoći kad bismo razmislili kojim smo sve to osjećajima preplavljeni ovih dana i mjeseci, a onda i vidjeti što nam oni signaliziraju. Ako nas je strah, na koji način bismo se mogli zaštititi. Ako smo tužni, na koji način bi nam odgovaralo da dobijemo utjehu. Promišljanje o tim stvarima bi nam moglo pomoći u tome da u većoj mjeri zadovoljimo svoje potrebe i na taj način si pomognemo. U ovo vrijeme posebno važno bi bilo voditi računa o njegovanju bliskih odnosa. Socijalni kontakti, razgovori s bližnjima, davanje međusobne podrške uvelike može doprinijeti našem mentalnom zdravlju. S druge strane, mnogi su u situaciji rada od kuće, stalno u istom okruženju i s istim ljutima. Tim osobama zasigurno će biti potrebno neko vrijeme za njih, šetnja ili neka opuštajuća aktivnost koja će im pružiti odmak. Generalno, važno je da svatko za sebe vidi što bi mu u ovoj krizi odgovaralo i opustilo ga i onda to omogući sebi ili zatraži od drugih.

Možete li ukratko objasniti što znači biti emocionalno inteligentan i zašto je važno naučiti djecu da izražavaju emocije poput straha, ljutnje, radosti...? Koliko im to pomaže nositi se s problemima i izazovima?
Znati biti svjestan svojih osjećaja, ugodnih i neugodnih, i znati na koji način upravljati njima znači biti emocionalno inteligentan. Uvidjeti osjećaje drugih i znati odgovoriti na njih također je dio emocionalne inteligencije. Ova vještina je meta-sposobnost koja određuje koliko se uspješno možemo koristiti svim drugim sposobnostima kojima raspolažemo. Osobe koje imaju razvijene ove vještine vjerojatnije će u životu biti zadovoljnije, ispunjenije, pa onda i uspješnije. Nadalje, te osobe će se na učinkovitiji način nositi s krizama.

Učenje ovih vještina od ranih nogu vrlo je značajno za cjelokupni psihosocijalni razvoj djeteta. Naučiti dijete da prepozna i imenuje emociju koja je u njemu prvi je korak na tom putu. Nadalje, prepoznavanje emocije u tijelu – gdje i kako osjećamo pojedinu emociju također je dio osvještavanja cjelokupnosti funkcioniranja našeg organizma koje je vrlo važno za mentalno i fizičko zdravlje. Kada prepozna emociju, s djetetom možemo razgovarati o različitim razmišljanjima koja mu se javljaju i ponašanjima kojima tu emociju pokazuje. Možemo razgovarati i o tome što može raditi kad je ljuto, tužno, prestrašeno ili radosno. Sve je to dio učenja regulacije emocija o kojoj se mnogo govori u radu s djecom.

Iznimno je važno razumjeti da su odrasli ti koji igraju presudnu ulogu u razvoju emocionalne inteligencije kod djece. Dječji je mozak u mnogočemu nedovoljno razvijen, pa tako kod njih često možemo vidjeti različita intenzivna emocionalna stanja i različita vrlo zahtjeva ponašanja. Sve su to prilike za učenje emocionalne inteligencije. Mnogi recentni stručnjaci iz ovog područja na temelju spoznaja o funkcioniranju dječjeg mozga sve više naglašavaju važnost prisutnosti i povezivanja s djetetom. Prisutnosti u smislu "tu sam s tobom i uz tebe u ovom trenutku tvoje intenzivne emocionalne reakcije“. Povezivanja u smislu „razumijem tvoju potrebu, suosjećam s tobom, želim ti biti blizu i pomoći ti“. Na tom tragu, mi smo ti koji svojim ponašanjem, stavom, prisutnošću, razumijevanjem, verbalno i neverbalno, imamo zadatak pružiti djetetu uvjete da se umiri, postigne ravnotežu. I sve se češće umjesto pojma samoregulacije koji podrazumijeva djetetovu sposobnost da samo izregulira svoje emocije i umiri se koristi pojam koregulacije koji bi podrazumijevao to da mi povezivanjem s djetetom djetetu pokažemo i pomognemo u regulaciji njegovih emocija. Dijete koje vidi roditelje koji su smireni, uravnoteženi, koji brinu o svojim potrebama, koji znaju adekvatno odgovoriti na svoje i tuđe emocije imat će bolje uvjete za razvoj emocionalne inteligencije.

Pokazati emocije za neke je znak slabosti. Što biste im vi poručili?
Generacijama smo odgajani na način da ne pokazujemo emocije, posebno one neugodne. Tradicionalno, ljutnja je emocija zabranjena djevojčicama, kasnije ženama, a tuga dječacima, kasnije muškarcima. Iako se i danas vidi taj trend, čini se kako se kroz određene kanale probijaju neke nove perspektive i pogledi na naš unutarnji svijet osjećaja koji su tu s nekom važnom funkcijom, koji nam govore mnogo toga o nama i koje je zaista važno izraziti.

Ljutnja je emocija koja pokreće. Ona je naša reakcija na nepravdu, njome želimo drugima pokazati da nam je važno da nas čuju i shvate ozbiljno. Taj pogled na ljutnju daje nam prostor za drukčije razumijevanje nas dok se ljutimo ili drugih kad se ljute. Ljutnja nije nešto krivo, u redu je ljutiti se i ljutnja ne bi trebala biti zabranjena. Također, ljutnja nije agresija, važno je to razlikovati. No činjenica je da se mnogi od nas ne znaju ljutiti, odnosno konstruktivno izraziti ljutnju zbog neke situacije koja nam nije u redu. Ili zatomimo ljutnju negdje u sebi i ne izrazimo ono što nam smeta ili pak naši agresivni izrazi ljutnje ugrožavaju druge, pa i nas same. Zbog toga je od malih nogu važno kod djece prepoznavati taj osjećaj i uvažavati ga te ih učiti kako da ga izraze na primjeren način.

Tuga je reakcija na neki naš gubitak, bio on manji ili veći. Tuga nas smiruje i tugom drugima pokazujemo da nam je potrebna njihova utjeha. Nije li zapravo lijepa i smislena ova funkcija tuge? Iako je tuga neugodan osjećaj, važno je da joj damo prostora jer na taj način dopuštamo sebi da se izrazimo, dajemo si vremena da odtugujemo i na taj način situaciju zbog koje tugujemo "stavljamo na svoje mjesto“, integriramo u naše iskustvo.

Strah je reakcija na opasnost, njime pozivamo druge da nas zaštite. Djeca se boje različitih stvari, tu su i razvojni strahovi koji se uobičajeno javljaju kod djece u određenoj dobi. Kad se naše dijete boji, ono nas treba da ga zaštitimo. Važno je ne banalizirati dječji strah, nego ga shvatiti ozbiljno i pružiti djetetu sigurno mjesto da ga izrazi.

Kad ne izražavamo emocije, one ostaju neprepoznate i

nerazriješene u nama što dugoročno stvara različite probleme. To ćemo najprije

osjetiti na našem tijelu. Različite fizičke tegobe, od glavobolja, nesanica,

mučnina sve do težih stanja često su simptom nekih naših životnih problema u

S druge strane, izražavanje emocija dovodi nas do većeg razumijevanja nas samih i naših potreba, tada smo zadovoljniji i imamo osjećaj da su nam potrebe zadovoljene, vjerojatno ćemo imati kvalitetnije i bolje odnose jer ćemo i drugima znati izraziti kako smo i što nam sad treba od njih, ili obrnuto, moći ćemo njima dati ono što im je potrebno.

Kako prepoznati da nam dijete nema izraženu emocionalnu inteligenciju?
Ono najočitije, različita antisocijalna ponašanja zasigurno su znak nezadovoljenih emocionalnih potreba kod djece od strane za njih odgovornih osoba i vjerojatno odrastanja u okolini koja nije dala podršku njihovom emocionalnom razvoju. Međutim, ne bih na to gledala crno-bijelo, ili ima ili nema izraženu emocionalnu inteligenciju. Različita su ponašanja djece na temelju kojih možemo naslutiti da dijete nema vještine nošenja sa svojim i tuđim emocijama. Tu su, primjerice, dječja ponašanja koja se očituju u izrazitom fokusiranju isključivo na školski ili bilo koji drugi uspjeh, preplavljenosti virtualnim svijetom, izrazito snažnim emocionalnim reakcijama na koje okolina kontinuirano ne daje adekvatan odgovor, anksioznosti, a niz možemo nastaviti bilo kojim dječjim ponašanjem u kojem je njegova emocija neprepoznata i neiskazana ili iskazana na neprihvatljiv način.

Srećom, budući da je mozak djece u razvoju, svaku takvu situaciju ili ponašanje možemo iskoristiti kako bismo doprinijeli razvoju njihove svjesnosti o vlastitim emocijama i emocijama drugih i svemu ostalome o čemu sam dosad pisala. Kako sam već i ranije spomenula, odgovornost je nas odraslih da budemo tu kao regulatorna smjernica djeci i kao oni koji će ih naučiti kako na adekvatan način izraziti emociju. Izdvojila bih vještinu empatičkog reflektiranja kao jednu od temeljnih vještina u poticanju emocionalne inteligencije kod djece. Roditelj koji primjenjuje empatičko reflektiranje zapravo uočava različite emocionalna stanja kod djece i govori mu o njima na empatičan način. Primjerice, ako je dijete tužno možemo mu reći nešto poput. "Čini mi se da si baš tužna (imenujemo emociju). Skupila si svoje tijelo i čini mi se da ti se plače (govorimo što vidimo na tijelu djeteta). Tuga je baš težak osjećaj, vjerujem da ti nije lako (pokazujemo da razumijemo). Slobodno plači ako ti se plače (dajemo dozvolu za emociju tuge, poručujemo da je u redu biti tužan). Mogu li te zagrliti ili utješiti na neki drugi način (pokazujemo blizinu, dajemo utjehu)?“ Kasnije možemo potaknuti razgovor o tome što je dijete rastužilo, no važno je da najprije budemo s njim u njegovoj emociji.

Ovakav način komunikacije sadrži i prisutnost i povezivanje koje sam ranije spomenula i primjenjiv je za bilo koju emociju koju dijete pokazuje. Na prvi pogled, empatičko reflektiranje se može činiti dosta jednostavnim, no činjenica je da mnoga djeca ne doživljavaju takav način komunikacije od svojih roditelja. S druge pak strane, iz mojeg iskustva, često se događa da roditelji koji primjenjuju ovakav pristup uviđaju pozitivne promjene kod svoje djece o kojem god ponašanju da se radi.

Možete li dati neki konkretan primjer, vježbu, igru... kako kod djece potaknuti emocionalnu inteligenciju?
Vještina empatičkog reflektiranja koju sam opisala toliko je važna da bih zaista potaknula roditelje i druge koji brinu o djeci da si daju priliku i dodatno prouče i usvoje ovu vještinu. Postoji mnogo prilika u danu kad ju možemo vrlo konkretno iskoristiti i na taj način neprestano emocionalno opismenjavati naše dijete.

No evo i prijedloga jedne konkretne aktivnosti. Prvi koraci razumijevanja vlastitog emocionalnog svijeta odnose se na prepoznavanje osjećaja koji su u nama i načina kako se oni manifestiraju u našem tijelu. Djeca ne znaju što im se događa u tijelu potaknuto emocijama ako ih tome ne naučimo. Ako ih pak tome naučimo, dali smo im jednu vrlo važnu vještinu, a to je da na temelju svojih tjelesnih senzacija prepoznaju kako se oni zapravo osjećaju. Evo jedne ideje za poticanje te vještine. Nabavite veliki hamer papir i recite djetetu da legne na njega. Dok dijete leži, ocrtajte obris njegova tijela na papiru. Objasnite mu da biste voljeli kroz igru istražiti kako osjeća određene emocije. Predložite mu da kroz sljedeće dane zajedno posebnu pažnju obratite na to kako se osjeća, kad je ljuto, tužno, radosno, prestrašeno, iznenađeno itd. Ideja ove aktivnosti je da različitim bojama, oblicima, materijalima na obrisu djetetova tijela iscrtavate područja na kojima ono osjeća neku emociju.

Primjerice, kad je tužno, nakon što ga utješite i kad se umiri, možete s njim istražiti gdje je sve osjećalo tugu. Pitajte ga je li negdje osjećalo pritisak, napetost i sl., pitajte ga kakvog je oblika to što je osjećalo, koje boje i sl. I onda to zajedno nacrtajte na obrisu njegova tijela. Ako vam kaže, primjerice, da je osjećalo kao da ima uteg težak sto tona na dnu želuca, nacrtajte zajedno taj uteg.

Ako vam kaže da je osjećalo leptiriće u trbuhu kad ga je bilo strah, nacrtajte te leptiriće. Učinite ovu aktivnost što zanimljivijom koristeći različite kreativne materijale. Možete izrezati leptiriće od kolaža pa ih nalijepiti na obris ili nekom masnom pastelom nacrtati uteg od sto tona… Istražite s djetetom različite karakteristike osjećaja i tako ih i prikažite. Ova aktivnost može trajati nekoliko tjedana, dajte si vremena, neka to bude proces istraživanja, učenja, ali i uživanja u zajedničkim trenucima i razgovorima. Kad ucrtate sve osjećaje možete sliku staviti na neko vidljivo mjesto ili joj se vraćati u trenucima kad će to djetetu biti potrebno.

Razgovarala: D. P.
Fotografije: Shutterstock