Ovih dana, kada nas je situacija s koronavirusom dovela u stanje u kojem su vrtići bez smijeha, pjesme, graje i vike, mnogo razmišljam. Dok mislima lete slike mojih „Hugića“, svjesna sam da ih svakodnevno virtualno vidim, ali želim opet osjetiti njihove tople zagrljaje i čuti dvije najdraže riječi koje mi nedostaju više nego ikada prije - teta Zrinka! I, tako, sklopljenih očiju, počinjem se prisjećati kako je ova moja priča počela…

Davne su to devedesete godine. Roditelji mi postavljaju pitanje: "Što želiš raditi u životu, a pritom biti sretna?“ Odgovorila sam odlučno i brzo: "Želim biti odgajateljica, volim djecu, ja bih se doživotno igrala!“ E pa da…već 19 godina igram se, volim, smijem i uživam. Zvuči tako idilično i jednostavno, ali tako i jest, to je moja istina.

Onaj trenutak kada ujutro kleknem i zagrlim svako dijete, čini me najsretnijom osobom na svijetu.

Mnogo puta sam čula rečenice: "Svaka vam čast, ja to ne bih mogao/mogla“; "Kako vi izdržite s njima?“ Onima koji vide samo težinu ovog posla rado objasnim da se uz trud i ljubav sve može, jer ovo nije posao, ovo je poziv! Mnogo je blagodati u ovom pozivu: beskrajna ljepota, primanje, davanje, ali i odgovornost. Naravno, svakodnevno brinemo za malene živote. Svako dijete jedan je zaseban svijet, neobrađen biser. Svakome od njih treba se posvetiti.

Mnogo malih duša je prošlo kroz moje ruke i ostavilo trag u srcu. Vjerujte mi, svih se sjećam. Znam tko je nosio medu, tko je plakao glasno i jako, a tko tiho i postrani; kome je bio neophodan zagrljaj, a tko je tražio svoju intimu; tko je rano progovorio, a koga je trebalo poticati. Možda se ne mogu sjetiti nečije boje očiju, ali osmijeh ne zaboravljam. Onaj najljepši, iskreni, dječji! Pamtim! Jer ovo je poziv. Ovo nije samo neki posao koji se tek tako odrađuje.

Ne želim vam pričati o tome da mi odgajatelji uvijek "radimo na sebi“. Osim priprema za rad, potrebno je ulagati u cjeloživotno učenje. To nam olakšava približavanje djetetu, osluškivanje njegovih potreba, te pronalaženje najboljih metoda u individualnom pristupu. Najvažnije je promatrajući pomoći djetetu da kroz igru raste i uči. Ali, ne rastu samo djeca, koliko samo mi rastemo s njima. Nemjerljivo vam je to!

Trenutačno mi nedostaju  moja djeca, prazna mi je duša…, al' proći će i ovo. Samo jedna u nizu koja sanja topli dječji zagrljaj. Da, ja sam sretna odgajateljica, jer cijelim svojim bićem radim, tj. živim ono što volim! I da, koroni u inat!

Fotografija: Shutterstock