Pod pritiskom javnog prostora, a mnogo puta i intimnog nepodnošenja ispada najčešće ušutkavamo dijete u tantrumu, govorimo mu da se smiri, sputavamo ga, vičemo, tepamo, molimo, ludimo... Kako našu reakciju doživljava dijete? Zamislite kako se sami osjećate u trenutku ljutnje – niste racionalni, teško se kontrolirate, uznemireni ste, emocionalni. I onda vam netko govori rečenice tipa“Ljubavi, trebaš se smiriti!“, „Znam da želiš čokoladicu. Poslije ćeš je dobiti. Želim da se sada smiriš. Ljubavi, ljubavi, odmah se smiri.“ ili „Oh, to je tako uznemirujuće. I ja bih se tako uznemirila da sam na tvom mjestu!“. Sve te rečenice samo će još dodatno potpiriti bijes, za PureWow govori dr. Karp.

Djetetu u tom trenutku treba ponuditi drugu vrstu komunikacije, savjetuje dr. Karp

Kao i nama odraslima i djeci će pomoći ako u tim trenucima govorimo rečenice koje opisuju emocije. Primjerice „Želiš je sada!, Govoriš, moja!, Želiš je sada! Govoriš, moja! i to življim i jačim tonom. Nakon što te ili slične rečenice izgovorite osam ili dvanaest puta, dijete će vas odjednom pogledati velikim očima kao da govori:“Da, konačno si shvatila/tio kako mi je!“.Tek u tom trenutku trebate uskočiti s racionalnim razlozima ili odvlačenjem pozornosti.

Sličan tip rečenica govorimo i kad su djeca vesela. Dr. Karp savjetuje da uvijek, i u trenucima sreće i u trenucima nesreće, s djecom komuniciramo s istom porukom - vidim kako ti je i tu sam. Kad su djeca vesela to su rečenice:  „O, kako zabavno!“ „Super“, „Baš fora“, „To ti se sviđa“. "Baš uživaš". Tim riječima potvrđujemo djetetovu emociju sreće. Isto to trebamo raditi i kad je emocija uznemirenost. Treba je prihvatiti, priznati i djetetu pokazati da smo ga čuli. Tada bi tantrum trebao trajati puno kraće, smatra dr. Karp.

Tekst: I.Š.

Foto: Profimedia