Prije nekog vremena moja je svekrva kupila matematiku i radnu bilježnicu sa zadacima za moju šestogodišnju kćer. Kad sam je pitala želi li ih rješavati, samo je pogledala u veliku, zastrašujuću gomilu i rekla: "Ne, hvala." To je bilo u redu - ona je u vrtiću i nisam je namjeravala na to prisiljavati. Kasnije sam, međutim, pregledavala te zadatke i pomislila kako bi neke od aktivnosti mogle biti prilično zabavne i korisne. Odlučila sam se za mali eksperiment: otrgnula bih stranicu, zalijepila je na stranu kuhinjskog otoka (koji prolazimo nekoliko puta dnevno) da vidim hoće li to primijetiti. Vidjela je to već iste večeri. Bez ikakvog poticaja, tiho je uzela olovku, sjela na pod i dovršila radni list. I to je to! Nisam rekla "bravo" ili bilo što drugo - umjesto toga, kad je sutradan bila u vrtiću, jednostavno sam skinula dovršenu stranicu i postavila novu. A onda je i nju ispunila. Tako sam dodavala svaki dan jednu stranicu.

Počela sam misliti da mogu prikazati druge stvari koje bih voljela da vidi. To bi mogao biti "zid za poruke" - prostor gdje bismo bez ikakve prisile pisali bilješke jedni drugima, postavljali pitanja, zapisivali zabavne stvari koje smo naučili i pisali planove. Sada, koristeći papir i papirnate trake, stalno dodajem nove misli i poticaje: "Što biste željeli naučiti kuhati?" "Idemo napisati neke pjesme." "Što biste željeli igrati u našoj utvrdi?" Može odgovoriti na sve što želi, u svoje vrijeme, ako to želi. Također smo napisali ljubavne poruke na zidu, kao i pisma isprike.

Što se učenja tiče, naš "oglasni" zid postao je način da angažiram svoju kćer u svrsishodnom čitanju. Daniel T. Willingham, profesor psihologije Sveučilišta u Virginiji i autor knjige "Odgoj djece koja čitaju" rekao mi je da roditelji mogu pomoću djeci čitati koristeći situacije u kojima čitanje ima neku dodatnu svrhu. Ovaj zid to svakako ima. Moja je kći napisala da bi ponekad željela napraviti limunadu, pa smo to uplanirali u ljetne aktivnosti. Katkad dodam i neke poučne stvari jer su mi učitelji rekli da katkad napiše slovo P na krivu stranu. Zato sam nedavno zalijepila neke stranice s vježbama. Zainteresirano je to uzela rješavati, kao i sve ostale stvari. Ne znam bih li dobila tako brzu pozitivnu reakciju da smo to činili nekim regularnim putem i skupa ispravljali pogreške.

No ono najmoćnije, ovaj zid s bilješkama je postao jedan od načina na koji sam se dodatno povezala s kćeri. Razveselim se svaki put kad pogledam prema zidu, a mislim da je isto i kod nje. nadam se da ćemo uvijek naći način da napišemo jedna drugoj o svemu, bez osude.

Ako ćete izraditi svoj zid za bilješke, prvo dobro pravila bi bilo: Nemojte pričati o tom zidu ili barem nemojte puno o njemu pričati. Ne morate zidu dati neko ime. Neka bude mirno i tiho mjesto za razmjenu misli, nadanja i zanimljivosti. A katkad i mjesto za pjesme o prdežima. Moja je kći sastavila jednu i namjeravam ga sačuvati zauvijek.

Tekst i foto: Michele Woo

Izvor: offspring.lifehacker.com