Koliko puta ste se samo zapleli u beskrajnom objašnjavanju djetetu zašto nešto ne želite da rade? „Ne možeš jesti toliko slatkiša jer će ti se zubi pokvariti, doći će Gric i Grec napraviti tulum u zubima, pa će ti uz slatkiše pojesti i zubiće pa ćemo morati ići zubaru koji će ti zubiće morati popravljati i liječiti, a onda...

Nekada jednostavno treba stati s pričom.

Naravno, djecu morate učiti o svijetu, morate im govoriti jer će jednoga dana te riječi imati pravo značenje i bit će shvaćene i usvojene, ali to ne znači da to trebamo stalno raditi i kod svakog najobičnijeg problema. Jer s djecom je to više pitanje vremena i strpljenja koje im trebamo dati.

To je ova majka shvatila jednog dana kad se na hodniku i punih ruku stvari spotaknula o torbu svog djeteta koja je ležala na podu. Umjesto da zaurla kako je to već mnogo puta učinila zbog svoje troje djece, sada je odlučila napraviti nešto neočekivano. Ovako je to opisala:

Duboko sam udahnula. Vikanje ne bi pomoglo. Od moje djece, Ava najgore reagira na ukor. Dapače, svaki put kad je ispravljam ona još više odgađa akciju.Umjesto toga, izvukla sam sticker papirić iz torbe i napisala: “Draga Ava, ne volim ležati na podu. Molim te, objesi me. S ljubavlju, tvoj ruksak. ” Zalijepila sam ga na ruksak.Sat vremena kasnije Ava je uletjela u kuhinju držeći papirić u jednoj ruci i ruksak u drugoj. Iznenadila sam se kad sam vidjela osmijeh na njezinom licu.„Mama, vidi što sam našla! Ovo je baš smiješno. Ruksaci ne mogu pisati."Gurnula mi je poruku u ruku i izašla iz sobe. Prateći je, vidjela sam da je objesila ruksak na predviđeno mjesto i napravila to bez prigovora.Ovaj događaj bio je prekretnica i početak nove ere u našoj obitelji. Kad god je to moguće, ograničenja i primjedbe upućujemo djeci u pisanom obliku. Tako izbacujemo emocije iz problema. Verbalno obraćanje često izaziva našu amigdalu, dio mozga koji kontrolira emocije i tjera naš organizam da krene u borbu ili da pobjegne. S druge strane napisana poruka aktivira prefrontalni korteks, dio mozga za razmišljanje, rješavanje problema i kritičko mišljenje.Došli smo do toga da postavljamo dnevni raspored, tablicu poslova kućanstva i ograničenja boravka na ekranima (TV, mobitel) na zidu naše kuhinje. Tako ne rješavamo samo našu komunikaciju vezanu za obaveze, već informiramo i bake, djedove ili dadilje o obiteljskim pravilima, u slučaju da djeca pokušaju brzopotezno iskoristiti trenutke kad smo suprug ili ja odsutni.
kako da me dijete poslusa
Smiling parents and kids interacting with each other while brushing teeth in bathroom at home, Image: 326809872, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Wavebreak
Naravno, ponekad su riječi potrebne za preusmjeravanje djeteta. U takvim situacijama pokušavam razgovor maksimalno skratiti. Pokažem samo na zdjelicu od žitarica ostavljenu na kuhinjskom stolu i kažem: "zdjelica", s osmijehom. Ili dodirnem sat i kažem: "Vrijeme je za domaću zadaću."Ako trebam raspravljati o lošoj ocjeni ili nekom škakljivom problemu oko discipline, obećam djetetu da ću govoriti samo onoliko dugo koliko je potrebno da se jednom prošetamo oko zgrade. To nameće disciplinu i meni jer moram biti učinkovita u objašnjavanju onog što me brine i smanjuje vjerojatnost da će se dijete isključiti. (Duga predavanja rijetko dobivaju njihovu pozornost.)Naravno, potrebno je puno samokontrole da se zauzda potreba za 'držanjem predavanja'. I kreativnosti da se osmisli način discipliniranja kroz poruke ili nekoliko pažljivo odabranih riječi. Ali možda ćete uvidjeti da kada manje govorite, vaša djeca zauzvrat pružaju manje otpora. Svatko s djetetom vrtićke dobi ili 'hrabrim' tinejdžerom sigurno će cijeniti gore opisani mir u kući koji smo mi postigli.

Tekst: M.B

Foto: Profimedia