Djeci trebaju jednostavne igračke

„Naravno pokvario nam se usisavač“, kroz zube je protisnuo muž u nedjelju ujutro kad je pokušao usisati nered pod našim stolom nakon doručka. Klinci su odmah s tatom zaključili da mu nema spasa i završit će u reciklaži, što se ubrzo tog dana i dogodilo. Odjurili smo kupiti novi, došli kući s najtišim modelom i s radošću, raspakirali to novo čudo.

Naš novi gadget je izmilio iz kutije i dok smo se mi zabavljali gumbićima i dodacima, djeca su s oduševljenjem napala tu ogromnu kutiju koja je postala njihova kućica, šator, konjić... Krenulo je zatvaranje, skrivanje, naguravanje, skakanje, prevrtanje... Igrali su se klikćući, smijući se kao da su im u rukama najljepši legići na svijetu ili lutke koje hodaju i govore. Na nas se uopće nisu obazirali, a mi smo se pogledali govoreći si:“Zar je dovoljna samo jedna kutija s bezveznom slikom usisavača?“

Naravno da je dovoljna. Od silne želje da ih nekako zaigramo, zabavimo, naučimo... zaboravili smo da djeca, usprkos silini igračaka koje posjeduju, ustvari najviše uživaju kad sama stvaraju i izmišljaju igračke. Pa i ja sam kao mala ispod jednog kauča na razvlačenje u dnevnom boravku imala puno igračaka. Ali ništa od toga me nije zanimalo. Bila je veća fora igrati se doktora ili obitelji za što je trebalo izgraditi kućicu od deka, fotelja... Uživali smo u gradnji i bili smo sretni kad smo zatvorili vrata od sobe da nas ne čuju roditelji. Ustvari roditelji nisu smjeli ni prići blizu.

Kutija je simbol nestrukturirane igre

Slažem se s danskim pedagozima koji smatraju kako je slobodna i nestrukturirana igra iznimno važna jer razvija vještine za postizanje sreće u kasnijem životu. Jedan citat iz knjige 'Danski odgoj djece' autorice Jessice Joelle Alexander i Iben Dissing Sandahl posebno mi je zapeo za oko:“Djeci ne trebaju igre koje im osmišljavaju odrasli niti posebne igračke. Što djeca imaju veći nadzor nad igrom, što više upotrebljavaju maštu i sâma vode igru, u tome će postajati sve bolja. Vještine koje tako uče od neprocjenjive su vrijednosti."

Puno igre za više sreće u životu

Kroz slobodnu igru djeca uče gdje su im vlastite granice, koliko fizičkog i psihičkog stresa mogu podnijeti, kako se mogu dogovarati s drugim sudionicima igre, mijenjati pravila, svađati se, prilagoditi jer ne žele da djeca odustanu od igre koja se onda više ne može igrati... Što se više igraju sama i bez uplitanja roditelja ili previše igračaka, postat će društveno prilagođenija i otpornija što će im ubuduće olakšati nošenje s problemima.

Vrijeme je da se oslobodimo tog pritiska da djeca u svakom trenutku moraju nešto učiti, napredovati i da sve što rade mora po našim kriterijima imati neki viši smisao. On i jest tu i djeca napreduju, ali kroz igru koju ne vode odrasli. "Toliko smo opterećeni organiziranim aktivnostima naše djece i onime što uče da zaboravljamo važnost slobodnog, nestrukturiranog igranja. Prestanite se osjećati krivima što im dopuštate da se igraju, misleći da zbog toga niste dobri roditelji. Slobodno igranje upravo je ono što djeci treba!", smatraju autorice knjige 'Danski odgoj djece'.

Kutija nam je sve to u jedno nedjeljno popodne i sljedećih dana pokazala. Nadam se da ćemo se češće sjetiti pustiti ih.

Tekst: Maja Pauleta

Foto: Profimedia