Majka sam dvoje male djece od 4 i 2 godine i naravno da svaki dan gledamo da izađemo van odmah poslije vrtića, a pogotovo vikendom. Gledamo da su što više na zraku i istrče se i time se ne razlikujemo od drugih obitelji koje također teže istom – boravku na zraku. Ali taj boravak vani često me iznervira. Moj problem su parkovi. Kad sam zamijetila da izbjegavam puteve koji nas vode do parka shvatila sam da mi instinkt nešto želi poručiti.
Do sada sam se jednostavno nervirala svaki puta kad bi došli u park, ali već neko vrijeme razmišljam što me to muči, zašto nitko od roditelja o tome ne govori i ne bi li ustvari trebala uživati zajedno s djecom?
Sprave u parkovima su opasne
Zamislite da vas netko svaki dan vodi na krov zgrade bez ograde ili s rupama u ogradi i govori vam da tamo igrate nogomet s prijateljima. Parkovi za malene danas su postali adrenalinski parkovi iako to nitko od roditelja niti djece nije tražio. Tko uopće odlučuje kakve će se sprave postaviti u parku? Po kojim kriterijima? Jesu li ti parkovi odraz svijeta koji ide u ekstreme? Jesu li to ideje stručnjaka koji smatraju da će problem ovisnosti o mobitelima, neaktivnost i pretilost djece riješiti ovakvim nabrijanim penjalicama? Svašta mi pada na pamet.
Ja ne želim da moje dijete penjući se na tobogan ima mogućnost ispasti s njega u više navrata jer nema ogradice, jer se putem do njega njišu neke drvene klade na lancima bez ikakve zaštite u slučaju pada, jer je cijela stvar visoka i dva metra, a ograda koja na nekim mjestima postoji je od neke mreže s tolikim rupama da se lako propadne kroz to. Je li to normalno? I kad kod kuće imamo stepenište, gradimo ogradu uz njega, koja nema rupa jer se plašimo da bi djeca ili mi mogli ispasti i vrlo smo zabrinuti za sigurnost. Što se onda dogodi u glavama ljudi koji smišljaju parkove? Tjeraju nas roditelje da bjesomučno visimo ispod svih tih sprava ne bi li osigurali da se djeca ne samo ne ozlijede, nego doslovno ne poginu. Jer djeca padaju stalno, naguravaju se, natječu tko će prije na tobogan i padovi s visina sa sprava koje nisu propisno osigurane jednostavno su prevelika cijena - mogu biti pogubni. Dovoljno je jedan put. Ja tako nešto ne želim riskirati.
Više je roditelja pod toboganom nego djece na njemu
Dobra potvrda da sam u pravu jest upravo činjenica da odrasli više ne sjede negdje na klupicama sa strane i čavrljaju o trivijama dok se djeca igraju, nego svi redom stoje pod primjerice ogromnim toboganom (neki moraju i na njega) i urlaju, upozoravaju, grde, špotaju, navijaju kao da smo u nekoj areni. Niti je to atmosfera slobode i igre što ona u svojoj suštini treba biti niti je to ono što čini našu djecu i nas sretnima. Mi smo u strahu, fokusirani na događaje na toboganu, nemamo mira, nemamo mogućnosti odahnuti, a djeca razvijati svoju samostalnost, osjećaj slobode koji ja pamtim kao najljepši iz svog djetinjstva – nekada sam se vraćala kući izvana kad je pao mrak s osjećajem sretne, ispunjene iscrpljenosti i osjećajem da je cijeli svijet moj. Naravno jasno vam je da smo se igrali sami bez roditelja, bilo nas je svih dobi od 4 do 10 godina i trčali smo oko zgrade čitava poslijepodneva dok mame ne bi s prozora počele vikati da je vrijeme za crtić.
Tako ja doživljavam slobodu i mislim da bi je trebala osjetiti moja djeca. Realno, teško da je takav scenarij danas moguć, ali nisam sigurna jesu li ikad, bar na kratko, to osjetila kad smo ja i muž stalno tu negdje kako kakve zloduhe babe koje stalno podsjećaju na opasnosti.
Tekst: anonimna čitateljica
Foto: Profimedia
Chrissy Teigen kritiziraju jer joj kći drži noge na kuhinjskom pultu dok kuhaju
Kako darovita djeca zamišljaju bolji svijet? Birali bi učitelje, predmete, a tehnologija im je pomagač, ne gospodar
Maja Šuput pokazala novu Bloomovu frizuru: 'Baš si ga skratila, sad je pravi dečkić'
Dragi odrasli...: Pisma djece iz Hrvatske za bolji svijet, ovo su njihove poruke
Uranjeno božićno ukrašavanje usrećuje, znanstveno je dokazano