Poučna priča iz vrtića: Nestašna lopta

Lijepo toplo vrijeme. Vrtićka se djeca na igralištu igraju raznih skakućućih igara. Grupa dječaka je igrala već nekoliko dana nogomet. Imali su u ekipi dječaka koji je trenirao nogomet u nekom klubu. Bio je sav u nogometu. Da je mogao, i spavajući bi ga igrao. Njemu je bilo dopušteno birati i golmana i suca. Zarazio je svoje društvo nogometom. Učio ih je ono s čim je ovladao na treninzima u klubu. Dobio je i novo ime – Naj!

Prolaznicima se sviđalo što su djeca bila kulturna i uvijek bi im pomogli prelazeći i s druge strane ulice da im dodaju loptu. Lopti se dosadilo vraćati. Odluči promijeniti putanju bježanja. Skočila je ravno kod jednog susjeda u dvorište. Zabrinutost na licima nogometaša bila je očita. Ekipno su dotrčali do odgojiteljice i iznijeli problem:

- Teta, lopta je otišla kod susjeda u dvorište! Što ćemo sada?

- To je vrlo nestašna lopta! Zamolit ćemo susjeda da vam je dobaci, a vi je urazumite! Ta to je vaša lopta. Ona je dio vašega tima. Bez nje nema igre.Trebala bi biti dobra kao i vi. Recite joj da igra ''fer''. Tako rade pravi sportaši. – odgovorila je odgojiteljica i učinila potrebne sportske korake da lopta dođe u teren.

Mislila je da je problem riješen. Ta mališani su bili pametni! Razumjeli su više nego što odrasli mogu  misliti da razumiju. Ekipa je veselo nastavila igru. Odgojiteljica je promatrala da vidi što to lopta izvodi kad stalno ide gdje ne treba. Zaključila je da ne voli Naja, koji je udara tako snažno kao da je na velikom nogometnom igralištu. Napravi odgojiteljica ''time out'' dižući ruke u slovo T i pretvori se u trenericu. Cijela se ekipa u tren okupi oko nje. Kada trener zove, znali su da je nešto jako važno.

- Mali je prostor i igra se samo mali nogomet. Lopta se ne smije udarati jako, odmah pobjegne! - rekla je trenerski suvereno odgojiteljica. Svi su se složili, samo je na licu Naja vidjela tiho negodovanje. Igra se ponovo zahuktala. Lopta je skakutala od igrača do igrača. Trajalo je to dosta dugo. Lijepa dodavanja. I onda puk – gol. Gol je primila ekipa najigrača, Naja. Bio je vidno ljutnast.

Žustro je vodio loptu s centra prema protivničkom golu. Gorio je od želje da zabije gol. I to sam! Netko mu oduzme loptu! On svu svoju energiju upotrijebi da je vrati. I uspio je! Ali oko njega je već bilo nekoliko igrača. Vidjevši da nema kuda i da će izgubiti loptu, raspali je Naj svom snagom i lopta ode opet preko ograde.

Svi su igrači stajali pokraj ograde i čekali da netko prođe. Nikoga nije bilo. Dosadilo im je čekati. Upute se trenerici po pomoć.

- Trenerice, opet je lopta otišla preko ograde. – povikali su uglas.

- Ozbiljno! Vidjela sam tko ju je nagovorio da tamo ode! Taj neka je nagovori da se vrati. – govorila je trenerica i gledala Naja ravno u oči. Naj je šutio. I drugi su šutjeli. Ta, tko je vidio cinkati najigrača. A opet kako do lopte? Igrali bi nogomet. Vrijeme ne stoji. Čitala je njihove misli koje su se rojile u njihovim malim glavama. Činilo joj se da vidi ispred sebe male košnice s puno zujanja u njima. Odgojiteljica se okrene i ode na klupu za trenere. Ekipa je ostala u jadnom stanju, napuštena.

Prišli su ogradi i smišljali kako će doći do lopte. Donijeli su i neku podeblju šibu ne bi li ju približili ogradi. S mukom, ali uspjeli su. No, lopta nije nikako htjela proći kroz nijedan otvor u ogradi! Da je samo malo uvukla trbuh, prošla bi! Tvrdoglava neka lopta. Pružali su ruke kroz otvore da je dohvate i provuku.

- Gledajte, lopta se napuhava. Veća je nego prije. Nećemo je nikada provući. Prevelika je. - zaključi jedan golman.

- Što ćemo onda? – upita nekoliko igrača istovremeno.

Naj u hipu legne na zemlju, bolje je reći  - tresne! Ispod ograde provuče ruku i podigne loptu u zrak.

- Provuci ruku kroz ovu rupu iznad moje ruke. Primi loptu  i podigni je do druge rupe. – dao je uputu najbližem igraču.

Ovaj tako učini. Naj se digne sa zemlje, proturi ruku kroz rupu ispod lopte i podigne je do sljedeće gornje rupe u rupastoj ogradi. Loptu prihvati drugi igrač na otvoru, treći na trećem, četvrti… i doguraše loptu do vrha ograde, gdje ju je okružilo nekoliko ruku istovremeno da opet ne pobjegne. Lopta je bila u njihovom terenu. Pobjednički su vikali iz sveg glasa kao da su upravo savladali najbolji nogometni klub u zemlji:

- Uspjeli smo, trenerice, uspjeli smo! Mi smo uspjeli, mi smo uspjeli...

- Bravo, Naj!! – reče mu odgojiteljica smiješeći se.

- Ma nije to ništa. Nestašna lopta!

Igra je nastavljena. Pobijedila je protivnička ekipa u kojoj nije igrao Naj, doduše s jednim golom razlike. Naj je igrao čisto sportski. Nije više ispaljivao loptu kao iz katapulta kada mu nije išlo "od noge". I  dalje je ostao za sve igrače Naj. Ta kako i ne bi! Znao je kako nagovoriti loptu da uđe u dvorište.

Tekst: Jasna Sršen, odgojiteljica i autorica

Foto: Profimedia