Poučna priča iz vrtića: Zakon o osama

Lijepo proljetno vrijeme. Djeca se okupila na zajedničku aktivnost oko odgojiteljice. U nagađanju što je to zanimljivo pripremila, djeca su ozarenih i radosnih lica sjedila u iščekivanju.

To su bila pitanja koja su letjela zrakom zajedno s osom. Svi su bili u iščekivanju.

Osa je letjela malo tamo, malo amo. Odjedanput je, ničim izazvana, aterirala odgojiteljici ravno na nos. Djeca su se skamenila. Nije se čulo ni šuš, ni zuj. Odgojiteljica je osu gledala ravno u oči. Pogledom pravednika. Oči su joj doduše išle ukrivo, zapravo u križ, jer je osa bila preblizu očima.

Lica mališana postala su njezino ogledalo, ogledalo s blagim smiješkom - doduše samo trenutno. Nije se mogla vidjeti u pravom ogledalu, ali joj nije bilo teško zamisliti svoje lice s osom na vrhu nosa i očima koje su je slijedile u stopu. Nitko se nije maknuo. Situacija je na trenutak bila zaleđena. Samo je osa smjelo i drsko tapkala svojim nožicama po tetinom nosu, meko, škakljivo.

Teta je izdržavala ovaj njezin balet. Jedva! Došla je u napast da klepne osu po nosu.

"Usudila se zujara jedna prekinuti tako lijepu stvar kao što je čitanje prelijepoga literarnoga teksta, i to kada su djeca bila u punom emocionalnom doživljaju. Vrlo nepristojna osa!" - šalila se odgojiteljica u svojim mislima, ma samo zato da ostane pribrana.

I nije osu klepnula. Znala je da se ose ne smiju klepati. One su isto živa bića. Ta, to je već naučila i malu djecu, deklarativno. Sada je to trebala pokazati u praksi.

"Izdrži situaciju do kraja, pa kaj bu, bu!" - bodrila je sama sebe, ne naglas, u sebi.

"Samo što učiniti ako osa odluči aterirati na koje dijete??? Ma, ne brini. I oni će biti mirni. Pametna su to djeca." -  kotrljale su se misli u njezinoj glavi.

"Budi mirna, budi mirna! Osa je pametna. Sigurno je skužila da je to jedan običan nos. Taj nos nije od meda!", nastavila je bodriti samu sebe.

Osa je tapkala kao da je plaćena za masažu nosa, kao da joj je to prvi posao, pa se hoće dokazati.

"Uh, za doručak je bio med! Sigurno ju je miris privukao." - sjetila se odgojiteljica i strpljivo čekala.

Osa je brusila svoje nožice jednu o drugu i škakljala je tetu po nosu, škakljala, škakljala do neizdrživosti. Odjedanput je podigla svoj trup u zrak i odletjela ravno kroz prozor! Otišla je, kako je i došla! U sobi se prolomio pljesak malih ručica. Olakšanje.

"Teta, izdržala si! Bila si mirna! Bravo, teta! Sad ćemo nacrtati odmah i tebe i osu da vidiš kako si bila mirna." – prolomiše se razdragani dječji glasići.

Pohrlili su da je dodirnu, podragaju. Jedan mali pametnjaković potrči brzo do prozora i zatvori ga. Netko je donio bojice, netko papire.

Netko poviče:

"Dobro je, teta, da smo naučili onaj zakon  iz Ustava za djecu, za ose i sve ljude svijeta:

Nitko se ne smije pomaknuti kada mu je blizu osa. Onda ti ona neće ništa."

"Bravo, teta, što si naučila nas i sebe! Ti si, teta, zakon". – dodao je netko drugi.

Sjedali su za stolove da ovjekovječe ovaj događaj. Mnogo je osa letjelo po papirima. Ove su bile baš simpatične!

Tekst i ilustracija djeteta koji crta: Jasna Sršen, odgojiteljica

Foto: Profimedia