Nedavno je u redakciju stiglo zanimljivo pitanje koje bi mnogim od vas moglo zatrebati, stoga donosimo i pitanje i odgovor psihologinje.

Pitanje:

Suprug i ja smo ateisti, i imamo kći od 6 godina. O vjeri nismo puno s njom razgovarali, osim u smislu da postoje ljudi koji čitaju knjigu po imenu Biblija i vjeruju u Boga, ali da mi ne vjerujemo u njegovo postojanje. U doba božićnih blagdana, klinci u vrtiću su počeli razgovarati nešto o bogu i kći (jedina u grupi) je rekla da Bog ne postoji i da ga ne voli. I od tada kreću "problemi". Nekoliko dana nakon toga priča mi kako joj je dijete u vrtiću reklo da će doći iz popravnog doma po nju i odvesti je kako bi joj "popravili mozak" i onda će i ona vjerovati u Boga. Nismo oko toga dramili. No, priča se nastavila do danas. Svako malo netko dođe do nje i počne "moliti", a ona bježi. Zafrkavaju je svaki tjedan i provociraju. Ono što me čudi je njezina reakcija: kaže da je Bog glup, da ona vjeruje u vraga i sl. Pokušavam joj objasniti da to nije ok. Da je u redu što netko vjeruje u Boga i da to ne treba biti razlog svađa. Tete isto reagiraju kad je zadirkuju... Malo sam, priznajem, zatečena što djeca te dobi toliko razgovaraju o tome.... Kako djetetu te dobi objasniti pojam Bog-vjera-religija? Kako ga usmjeravati u ovakvim situacijama i kako pristupiti ovom "problemu"?

Odgovor:

Draga mama,

Vjerujem da Vas je zbunilo kako je od bezazlenog razgovora o različitostima i nekim bazičnim informacijama o vjerovanju u Vašoj obitelji došlo do nezgodne situacije u vrtiću između Vaše djevojčice i njezinih vršnjaka. S obzirom na njezinu dob čini mi se da ste joj dali sadržajno primjerene informacije. Ipak, to je postalo nešto što je ona primijetila kao različitost između sebe i vršnjaka te je u skupini spremno izrazila svoje mišljenje. Kako je drugoj djeci vjerojatno bila zanimljiva ta njezina, izjava velika pažnja je usmjerena na to područje njihove različitosti.

Informacije o religiji, vjeri ili Bogu djeca u toj dobi ne mogu preispitivati nego prihvate to učenje od roditelja kao istinu i onda to iznose kao svoje mišljenje, odnosno kao svoju istinu. Ono što im tada postane zbunjujuće je, kada primjete da se njihovo mišljenje (njihova istina) razlikuje od tuđeg.

Nama odraslima je jasno da su te stvari na razini vjerovanja i da čak i ljudi koji su istog religijskog usmjerenja imaju različito vjerovanje u nekim nijansama s obzirom da je vjerovanje apsolutno subjektivna stvar. No djeci to ne može biti jasno. Ona su vrlo konkretna te im je zbunjujuće kako mogu biti dvije istine (dva različita mišljenja o Bogu) pa stoga dolazi do nadmudrivanja čija je istina istinitija. To je onda prostor za dokazivanje i nadmetanje. Što se tiče dječjeg svijeta, nije toliko bitno koja je tema. Kada bi se pojednostavilo, to može biti i nadmetanje na razini „Moj tata je jači od tvog.“  ili „Moj crtež je ljepši od tvog.“ Stoga ovu situaciju ne treba gledati značajno drugačije već je potrebno naglasiti normalnost različitosti. Dakle, u opuštenom razgovoru s djetetom naglasiti da ne samo da se razlikujemo koliko smo visoki ili kakvu boju kose imamo nego se razlikujemo i po nekim stvarima koje su manje „vidljive“, razlikujemo se i po onome što mislimo. Na primjer, nekome se više sviđa zelena boja a nekome plava. Netko se voli glasno igrati, nekoga smeta buka. Neke stvari biraju odrasli - pa tako neka djeca idu na skijanje, a neka ne idu. Neka djeca ukrašavaju bor i bojaju uskrsna jaja te ih roditelji uče o Bogu. Neka djeca to rade zato što im je to zabavno i roditelji ih ne uče o Bogu. A neka djeca ne ukrašavaju bor i ne bojaju uskrsna jaja. I sve to je ok, i sva ta djeca su oko nas. U redu je najaviti Vašoj djevojčici da će biti djece koja će drugačije misliti. I da je to OK. Da tuđa mišljenje ne treba ispravljati već da je jedino važno da traži pomoć odraslih ako je druga djeca plaše (da će ići u dom) ili mu se rugaju.

Upravo to i je dio koji mislim da je najvažniji u Vašem upitu. S obzirom da se situacije ruganja ili provociranja događaju na tjednoj razini mislim da je važno skrenuti pažnju na to. Način na koji to možete učiniti je da se više usmjerite na to kako joj je kad je netko ljuti, što tada može učiniti, gdje osjeti ljutnju i slično. Umjesto da se ide na puno objašnjavanja o samoj religiji. Taj dio bi je mogao još više zbuniti. Informacije koje ste joj dali samo povežite s ostalim različitostima (navedenim u prethodnom dijelu odgovora), a njoj zapravo sada treba pomoć da je se osnaži kako da se zaštiti od zafrkavanja i zastrašivanja, neovisno o sadržaju.

Dakle, u situacijama kada je Vaša djevojčica opuštena i kada ste u nekoj ugodnoj atmosferi, tada možete razgovarati o različitostima. A kada Vam se požali da su je opet zafrkavali, tada više stavite naglasak na to kako se osjećala i što može učiniti u sljedećoj sličnoj situaciji. Bitno je da se ta dva razgovora ne „pomješaju“ jer to za dijete može biti previše i onda je manja šansa da će se u sljedećoj situaciji uspješno snaći.

Ono što Vi kao roditelji možete razmisliti je: Koliko u ovom trenu imate povjerenja u to da se Vaša djevojčica može adekvatno zaštititi od takvih ruganja i provokacija? Ako mislite da ne može (a ako Vam se žali na to, velika je šansa da mu ipak treba pomoć odraslih) kako onda možete staviti dodatan naglasak na ove situacije koje se događaju u vrtiću? Znate li na koji  način odgojiteljice reagiraju na te situacije i što mislite o tom načinu? Imate li povjerenje da je to dovoljno da se Vaše dijete može osjećati ugodno i sigurno u vrtićkom okruženju? Što je, po mišljenju Vas i supruga, adekvatan način da ona reagira kada joj djeca pristupe kroz takvu provokaciju? Na koji način želite da se Vaše dijete ponaša kada je ljuto (uzevši u obzir da je tijelo tada puno energije i da su misli tada negativno obojane)? Zna li vaša kći kako može pokazati ljutnju, a da pritom ne povrijedi sebe ili drugoga?

Nadam se da će Vam ova pitanja pomoći da sami istražite što bi bili važni daljnji koraci, a ako ćete imati daljnjih nedoumica slobodno se javite.

TekstTea Knežević, magistra psihologije, praktičarka terapije igrom Foto: Profimedia