Sva se djeca razlikuju i sazrijevaju svojim tempom. U tome se svi možemo složiti. I svatko od nas roditelja proživljava na svoj način priču s prilagodbom u vrtić, s rastancima i skupljanjima djece nakon posla ili njihovim redovitim jutarnjim izjavama da u vrtić danas ne idu. Pa se domišljavamo svim mogućim načinima da od toga ne nastane dernjava, nabrajamo sve pozitivne strane i uglavnom ih uspijevamo iskrcati u njihovu grupu, nekad brže, nekad sporije. Tako sam se i ja pitala koliko će trajati ti procesi uvjeravanja da je vrtić baš super, da se družimo nakon vrtića i da svatko od nas ima svoje obaveze... Ponekad im omogućimo da jedan dan ostanu kod kuće, uzmemo godišnji, zagnjavimo baku da ih pričuva i njihovoj sreći nema kraja. Vjerojatno samo zato što smo im ispunili želju koja nije svaki dan izvediva i kad mogu slobodno sebi isplanirati dan. Kad ih dobro saslušamo, uvidimo da su sve njihove želje potpuno prirodne. I mi bismo veću slobodu odlučivanja koji dan ćemo otići na posao, koji nećemo, da izaberemo što ćemo raditi i da jedemo ili ne jedemo ako nismo gladni... Ljepota života je upravo u izborima koje su si ljudi modernim načinom života i striktnim radnim vremenom oduzeli. Ne računajući freelancere. Tako da ja svoje kćeri sasvim razumijem kad nisu raspoložene danom koji im netko drugi kreira, no nadoknadimo to vikendom i popodnevnim satima.

A onda je mic po mic (nakon skoro dvije godine!) starija počela bezbrižnije odlaziti u vrtić, lakše se rastajati na vratima i planirati što se već može, kad se ne može sve. Na peti rođendan prvi veliki dar je bio da ne mora ići u vrtić. Juhuuu, veselje na najviše... I ja sam uzela godišnji i cijeli dan je bio naš, tj. obiteljski, produljeni vikend dapače! Čujem da u nekim tvrtkama uvode pravilo da na rođendan zaposlenik dobije slobodan dan. Podržavam to! Može slobodno i dva ;) I taman kad smo se tako naigrali do mile volje, dva dana kasnije doživim da gospodična petogodišnjakinja uleti prpošno u vrtić, a kad sam se ja zapričala nakratko s odgojiteljiicom, osjetim da me netko gura svom snagom rukama prema van. Molim?!! Bilo mi je teško povjerovati da je i taj dan stigao kad će ona jedva čekati da ja odem, a ona ostane sa svojom ekipom. Istovremeno se tu u meni izmiješala cijela paleta osjećaja - i smijeha i čuđenja i zadovoljstva i ponosa i pomalo negodovanja - kakvo je sad to guranje! Još se pitam jel' to zbog utjecaja anestezije od zuba koji je to jutro popravljala ili možda nisam smjela časkati s njenom tetom? Jer teško da više neće biti jutarnjih pokreta otpora, mislim da takve sreće nisam (pa čak bi me i zabrinulo nakon toliko vremena), ali je očito neka promjena. Do sutrašnjeg dana kad ću moći ponovo provjeriti je li ovo neko novo pravilo ili samo izuzetak, osjećat ću se pomalo izgurano, drmat će me mala separacijska kriza (mame i drame!), ali bit ću mirna jer znam da joj je sasvim dobro i bez naše blizine, da je na sigurnom i u sjajnom društvu. Naši predivni klinci...

Tekst: Ivančica Tarade

Foto: Profimedia