Veliki broj javnih politika, dokumenata, strategija i protokola u Hrvatskoj ističe i naglašava važnost programa prevencije seksualnog nasilja, međutim ne postoji program prevencije za osnovne škole. Radi nepostojanja sustavne prevencije od najranije dobi, djeca ne prepoznaju seksualno nasilje, imaju brojne predrasude te ne znaju što napraviti i kome se obratiti u slučaju da oni sami ili njihovi prijatelji/ce doživljavaju seksualno nasilje, stoga je prvi korak u njihovoj zaštiti svakako edukacija o temi seksualnog nasilja. S tim ciljem je pokrenut edukacijski i preventivni program 2 – Junior (SNEP 2 – Junior) koji je do danas implementiran u 34 osnovne škole, a nakon njega i Nacionalna kampanja protiv seksualnog nasilja nad djecom. I to sve od strane Ženske sobe, neprofitne organizacije civilnog društva u okviru koje djeluje Centar za žrtve seksualnog nasilja, jedini specijalizirani servis za osobe koje su preživjele bilo koji oblik seksualnog nasilja u Republici Hrvatskoj. Stoga smo koordinatoricu Ženske sobe, dr. sc. Maju Mamulu, zamolili da nas pobliže upozna s kampanjom, ali i ovim gorućim problemom.
Koja su to ponašanja koja možemo svrstati u kategoriju seksualnog nasilja?
Postoji čitav niz ponašanja koja je teško definirati. Primjerice, seksualno uznemiravanje. Netko će vas pitati gdje je granica – granicu određuje dijete. Neko dijete neće reagirati ako ga dodirujete po leđima, ruci ili nozi, a drugom djetetu će to biti neugodno. Prije svega moramo čuti dijete – što mu je neugodno, što mu predstavlja nelagodu i što je rekao da neće i ne želi, a osoba to nastavlja raditi. Bilo kakav pokušaj uspostavljanja odnosa s djetetom, koji ima seksualnu konotaciju, do njegove 15. godine od strane odrasle osobe je kazneno djelo. Bez obzira na to uključuje li ono kontakt ili ne uključuje. Jer može uključivati kontakt, kao seksualno uznemiravanje, ali i čitav niz drugih kaznenih djela od koji najčešće govorimo o silovanju. No zapravo daleko širi spektar ne uključuje direktan tjelesni kontakt – primjerice traženje djeteta da se skine nago, pornografske snimke djeteta, skidanje ispred djeteta, masturbiranje ispred njega... Puno kaznenih djela ne uključuje nužno dodir pa nam se onda događaju čudnovati fenomeni – da se djeca, osobito mlađe dobi, nekome požale i onda krenu sva moguća testiranja iz kojih se izvuče zaključak da nema elemenata traumatizacije. Da, nema, jer dijete u tom momentu još ne razumije o čemu se radi. Nije traumatizirano. Ali ako sada nešto ne poduzmemo protiv počinitelja... Nikad ne znamo u kojoj je fazi seksualiziranj. Počinitelji često kreću s dodirima i načinima koji su društveno prihvatljivi, kao škakljanje, smijanje, zezancija te postepeno seksualiziraju odnos. Smatram da niti jedna struka nema pravo reći: „Ovo nije dovoljno ozbiljno!“. Roditelji bi trebali obratiti pažnju na sve što dijete proglasi čudnim ili mu izaziva nelagodu.
S obzirom na to da su počinitelji u više od 90 posto slučajeva osobe koje dijete jako dobro poznaje, primjerice članovi obitelji, kako može prepoznati i shvatiti da je neko ponašanje nedolično?
To je veliki problem! Pokazalo se da što je počinitelj bliži djetetu, pogotovo ako je član obitelji, dakle otac, očuh, stric ili djed, manja je šansa da će se dijete nekome povjeriti. Ne smijemo zaboraviti da u većini slučajeva seksualnog nasilja djece nema fizičkog nasilja. I javljaju se različite manipulacije koje koristi počinitelj. „To je normalno, to svi rade, tako svi žive, zašto ne bi i mi“ ili „Ti si meni posebna , toliko si zrela za svoju dob, tako nevjerovatno razmišljaš...“ – tu je čitav niz taktika, a sve imaju istu poruku: „To je naša tajna, to je nešto o čemu šutimo, nećemo nikome govoriti, ako nekome kažeš nitko ti neće vjerovati“. Sada je dijete u rascjepu – događa mu se nešto što ne razumije, nema rječnik za to, možda i smatra da je samo krivo, da je to izazvalo nekim svojim ponašanjem i da je to kazna, boji se da mu nitko neće vjerovati i ne zna izaći iz tog nasilja. I zato djeca koja su zlostavljana od strane bliskih osoba najčešće dugo šute. A radi se o kontinuiranom, dugotrajnom zlostavljanju.
Mogu li roditelji i sami primijetiti da je neka osoba kojoj su povjerili dijete „problematična“, odnosno mogu li prepoznati zlostavljača?
Bojim se da smo svi mi puni predrasuda. Svi pričamo o nekim pedofilima no većina počinitelja seksualnog nasilja nad djecom su heteroseksualni muškarci koji žive u zajednicama s odraslim ženama. Stvarna definicija pedofila čini možda 10 do 16 posto. Roditelji imaju problem da stalno traže nekog drugog, ne razumiju da su počinitelji najčešće „ispred nosa“, samo ih ne možete prepoznati, jer je jedna od taktika ta da budu super građani, aktivni u svemu, odlični susjedi. To je onaj fenomen kad se dogodi nešto loše pa svi kažu: „Ne mogu vjerovati, bio je tako divan susjed, tako krasan čovjek“.
Koja djeca imaju sklonost postati vršitelji nasilja. O čemu to ovisi?
O jako puno različitih stvari. Takva su djeca obično i sama doživljavala nekakve oblike seksualnog nasilja ili su, s druge strane, izložena raznim neprimjerenim seksualnim sadržajima, tu su i nekakvi problemi kao što su potpuni nedostatak empatije, pitanje dokazivanja moći ili manipulacije. Jer seksualno nasilje je kao i svako drugo - nema veze ni sa čim drugim već moći i kontrolom nad drugom osobom. S tim da seksualno nasilje ima konotaciju najjačeg prelaska svih osobnih granica, degradacije ili poniženja.
Edukacijski i preventivni program SNEP koji je prije tri godine implementiran u srednje, a sada i u više razrede osnovne škole, pomaže žrtvama, i ostalim učenicima, da prepoznaju problem, da prijave nasilje. Educira li on i počinitelje, ako govorimo o vršnjačkom seksualnom nasilju?
Da, mlade učite gdje je granica, pokušatave razviti empatiju i nadu da će se smanjiti nasilje kad netko osvijesti što to znači za žrtvu. Treba poticati razinu znanja i stav, jer je seksualno nasilje u osnovi pitanje vrijednosti i vrijednosnog sustava, tako da vjerujem da radeći ovo smanjujemo šansu da će netko danas-sutra počiniti nasilje. Ili da će se zamisliti nad time, da neće sudjelovati u nasilju koje provodi neko drugo dijete, odnosno dijeliti dalje neke neprimjerene sadržaje.