Većinu djece uhvaćenih da čitaju u mraku ili pod lampom dočeka upozorenje roditelja da će tako pokvariti oči i morati nositi naočale zbog te loše navike. Međutim, to ipak nije znanstveno potvrđeno. Ono što možemo iskusiti prilikom čitanja u mraku ili pri slabijem osvjetljenju je zamor očiju koji će trajati kratko, uglavnom dok se ne odmorimo, ali neće prouzročiti trajno oštećenje očiju.

Pretpostavlja se da zamor očiju prilikom čitanja u mraku nastaje zbog toga što oči primaju pomiješane signale. Naime, naše oko je savršeni mali fotoaparat koji se prilagođava količini svjetla i udaljenosti predmeta koji gledamo kako bi slika bila što jasnija i da bi što jasniji impuls otišao u mozak. Većinu toga mi ne radimo svjesno, zapravo uopće nismo svjesni da se nešto događa. Kada čitamo potrebno je da naš vid bude izuzetno oštar te se refleksno događa nekoliko promjena u oku kako bi se svjetlost dovela u točku najjasnijeg vida, žutu pjegu, na kojoj se nalaze stanice koje se nazivaju čunjići.

Zjenica se sužava, a prirodna leća se jače ispupči zahvaljujući kontrakciji mišića unutar oka. Kada smo u uvjetima prigušene svjetlosti, događaju se suprotne promjene od ovih - zjenice se šire, a prirodna leća opušta da bi više svjetla došlo do stanica na periferiji mrežnice koje su osjetljivije za gledanje po mraku (štapići). Stoga pri čitanju u mraku oko dobiva dvije oprečne zapovijedi pa niti jednu funkciju ne može u cijelosti ispuniti. Osim toga, u uvjetima prigušenog svjetla kontrast između stranice i slova je manji što izaziva dodatni napor. Zbog svega toga je rad mišića očiju veći pa nisu rijetki osjećaj zamućenog vida, iritacije oka i vjeđa, glavobolje, bol u vratu, nekada čak i osjećaj mučnine. Na svu sreću, poslije odmora simptomi nestaju bez trajnih posljedica.

U nekim slučajevima čitanje u mraku je dovođeno u vezu s povećanim rizikom od razvoja kratkovidnosti kod djece i adolescenata. Iako je jedno vrijeme ta teorija bila popularna te povod mnogim raspravama i istraživanjima, općenito prihvaćen stav većine istraživača je da je kratkovidnost genetski uvjetovana. Iako je prema raznim istraživanjima genetika odgovorna za 85-100% kratkovidnosti, ne treba potpuno zanemariti ni faktore okoliša.

Dakle, kada čitamo preporuča se osigurati dovoljnu rasvjetu, kada je god moguće dnevnog svjetla. Ako pak imamo svjetljku, bolje je da nemamo samo jedan izvor svjetla uperen direktno u knjigu. Lakše ćemo čitati ako je kontrast manji, odnosno ako imamo prigušeno svjetlo u prostoriji plus dodatni jači izvor koji osvjetljava knjigu koju čitamo. Zato je najbolje razgovarati s našim tinejdžerom i dogovoriti se da potajno čitanje ispod popluna nije najbolje rješenje.

Tekst: doc. dr. sc. Ivana Mravičić, spec. oftalmolog, voditeljica Odsjeka za dječje bolesti

Foto: Profimedia