Kako se čarobira čitanjem?

Kad sam bila mala, događalo mi se da bih se skoro raspuknula od želje da uđem u priču koju sam čitala. Nisam znala kako da to napravim i to me jednostavno izluđivalo!!! Zato sam iz časopisa izrezivala cipelice za koje sam vjerovala da nose junaci mojih priča i lijepila ih o svoje papučice i hodala tako stanom. Kao gradsko dijete, kad god sam imala prilike da sam van kuće, tražila sam ih po dvorištima i igrala se skrivača s njima, crtala naš prostor i izmišljala naš ples. Ja sam kao dijete, potpuno živjela u svijetu priča koji me nosio kamo god sam željela. Kao jednom sramežljivom djetetu, taj je svijet bio moj šareni dom gdje sam mogla iskazati dječju radost u njezinoj predivnoj punini i koji je bezuvjetno podržavao mene i sve moje ideje, želje i namjere. Sve je bilo moguće. Sve! Sve!

Sada sam odrasla, ali srećom, vrlo sam povezana sa svojim unutarnjim djetetom. Puno sam istraživala da bi ta povezanost ostala vrlo živa! Zato sam razvila i radionicu koja je za djecu i odrasle; koja odrasle izlaže onoj potpuno spontanoj zaigranosti na koju je većina odrastanjem zaboravila. Na Čitalačko-čarobnjačkom laboratoriju odrasli, kao i djeca, poticani su igrom i podrškom grupe i nasmijanošću da se okušaju u nečemu čega ih je možda sram, što misle da ne mogu, što im se čini da nije za njih samo zato što su odrasli. Na ČČLaboratoriju izravno su poticani da budu zaigrani, da si daju tu priliku, u tome imaju grupnu podršku, podršku djece, podršku drugih roditelja, podršku vlastitog djeteta i podršku mene kao voditeljice. Neki roditelji su vrlo zaigrani, neki nešto manje i ovdje imaju priliku da uče jedni od drugih i da se spontano podržavaju. Kako spontano? Pa zato što se sve odvija za vrijeme igre! Zaigranost je zaista čarolija i treba joj se prepustiti i vjerovati joj!

ČČLaboratorij nastao je i mojim primjećivanjem kako se, pogotovo u digitalizirano vrijeme, odnos prema čitanju i dječjoj percepciji „što je priča“ promijenio, kako se pažnja za mirnim slušanjem ekstremno smanjila te kako djeca, zbog visoke izloženosti histeričnim crtićima, video igrama, i-padovima i mobitelima gube kontinuiranost pažnje. Kada dođu u školu gdje se očekuje da odjednom mirno sjede i slušaju, ih se kori zbog nezainteresiranosti za školsku materiju, a učitelji sve teže izlaze na kraj s dječjim kroničnim nedostatkom pažnje. Taj nedostatak pažnje ocjenjujem uvelike kao izravnu posljedicu izloženosti digitaliziranim sadržajem u kojem dječje biće, inače živahno po prirodi, svoju živahnost ispunjava buljenjem u ekran koje god dimenzije. Inače prirodna i spontana interaktivnost djeteta svodi se na povlačenje prsta po touch screenu.

Na ČČLaboratoriju prvenstveno se misli na dječju spontanost i zajedničko stvaranje specifične kreativne atmosfere, takvog prostora zaigranosti u kojem dijete ima potpunu slobodu da stvara svijet igre po svojoj mjeri. K tome, da stvara takav svijet zajedno s knjigom te da čitanje upoznaje kao priliku za igranje koje je njemu „baš super“! Tekst koji u usporedbi s video igricom inače djeluje manjkav, pretvara se u nešto prepuno ideja – mi čarobiramo – koristeći cijelo tijelo, zvukove, zvečke, instrumente, svoje glasove i time se dovodimo u visoko stanje zaigranosti i kreativnosti koje nas samo vodi kamo želimo poći. Ne trebaju nam upute, tipkovnice, i-padovi, naređenja, mi u stanju prave (čarobne) igre smo vođeni tom čarolijom igre! Na ČČLaboratoriju nema naredbi za sjedenjem i slušanjem, već kao voditeljica pomno pratim što je djeci u datom trenutku našeg čarobiranja potrebno da bismo ostali na tom valu zaigranosti unutar priče kojoj smo posvetili pažnju.

Ako nekom djetetu nije po volji da sudjeluje u nekoj igri, ima punu slobodu da to iskaže i radi nešto drugo! U tome je također bit! Da na ČČLaboratoriju ne silim nijedno dijete da čini ono što ga ne vodi u igru. Dijete kojemu pojedina igra nije zanimljiva, ima dovoljno slobode i materijala u prostoriji (papiri, crteži, pastele, zvečke, strunjače) da se nastavi igrati u svom tempu, na svoj način, prateći svoj kreativan impuls koji ga neometano vodi kroz svijet po njegovoj mjeri. A činjenica da je u grupi te da je okružen i s djecom i s odraslima koji zajedno, iz trena u tren, nešto stvaraju, činjenica da je usred kreativne atmosfere, daje mu podršku i motivaciju i osjećaj sigurnosti da u nekoj skupini kao dijete ima pravo graditi svoj svijet, a da se pritom u nijednom trenutku ne osjeti isključenim ili kao netko tko neposluhom sabotira zadatak koji mu je dat izvana. Dijete osjeća i zna da je uvijek dobrodošlo da se pridruži ostatku skupine kad to iznutra osjeti. I najčešće tako i bude. Desetak minuta izbiva iz grupne igre, ali ga znatiželja „da, što se to sada zbiva s ostalima“, zašto se smiju ili „kakvi su to sad čudni zvukovi“ koji dopiru do njega dovede nazad u grupnu igru. Vođen je znatiželjom i radošću, ne naredbom i korenjem! Naredba ubija znatiželju, a korenje ubija radost. Stalna komunikacija kroz naređenja i ljutnju stvara male ljute diktatore, a komunikacija znatiželjom stvara male vesele istraživače; korenje stvara krivnju, a radost stvara još radosti i otvorenost bića, i jednostavno sretne, otvorene ljude.

Namjera ČČLaboratorija je da igrom potičemo radost i kreativnost jedni u drugima. Mali s velikima i veliki s malima. Da se generacijski šaroliko družimo, uvažavamo i obogaćujemo. Da s radošću čitamo, da se proširi perspektiva što sve čitanje jest te da se knjiga prepozna kao okidač igre i naše često uspavane kreativnosti.

Tekst i foto: Iva Korbar, autorica ČČLaboratorija, osnivačica Kazališta Nezamislivog, http://ivakorbar.weebly.com/