Osim što su oduvijek s nama, superheroji su posvuda: u filmovima, crtićima, otisnuti na torbama, majicama – i posve su neizbježni u svakodnevnici. Ugledati se na superjunaka, imitirajući osobu koja se sasvim jasno bori protiv zla svojim supermoćima, djeci je bliže nego se ugledati na “stvarne” superjunake poput liječnika, vatrogasaca, policajaca ili znanstvenika. Jer, kakve zabavne supermoći imaju ti ljudi? I može li prosječan petogodišnjak prepoznati stvarne opasnosti koje vrebaju i načine kojima se pravi superjunaci protiv tih opasnosti bore? Teško ćete svome mališanu objasniti borbu protiv gladi, upitno je razgovarati o ratovima, nepotrebno o opasnim zaraznim bolestima te ekološkim i prirodnim katastrofama. Ali to da golemi meteor juri prema Zemlji i preusmjeriti ga, zaustaviti ili uništiti može jedino supersnažan čovjek u nesvakidašnjem odijelu, i to ničim drugim već golim rukama, ne samo da je djetetu posve logično nego je i nemjerljivo uzbudljivo i zabavno. A djetinjstvo treba biti zabavno, treba imati smiješan kostim s ogromnim plaštem koji čarobno vijori na vjetru dok junak skače, trči i bori se sa zadivljujućom ozbiljnošću.
Faza superherojstva važna je za razvoj djetetova samopoštovanja, osobnog vrednovanja, odgovornosti prema drugima, nerijetko slabijima od sebe, kao i za razvijanje kompetencije i kreativnosti. Šestogodišnje dijete ne razumije kako jedan znanstvenik može učiniti dobro u svijetu otkrivši formulu koja će promijeniti svjetsku ekonomiju i vrednovanje energije tako što je godinama sjedio u laboratoriju u bijeloj kuti u čiji su džep ugurane olovke i rezervne dioptrijske naočale – niti je vrijeme da to zna. Da taj znanstvenik skine kutu i ostane u fantastičnom odijelu ili se transformira u nadljudsko biće sa supersposobnostima, da na primjer može letjeti u svemir ili ispuštati paukove mreže kroz pore svoje kože i u naručje hvatati nježne i uplašene dame – to je posve prihvatljivo i razumljivo u dječjem svijetu.
No jesu li svi superheroji “dobri”?
Dobrica poput Supermana nema apsolutno nikakve mane osim osjetljivosti na kriptonit, ali Iron Man, gotovo najveći heroj sadašnjice vrlo je upitna ličnost. Takvi superheroji zapravo su akcijski junaci koji ne potiču djecu da cijene istinske ljudske vrijednosti. Zadaća svakog roditelja pritom je da vodi računa na kakvog će se junaka njihovo dijete ugledati i kakvu će pouku naučiti iz ponašanja svog heroja. Razlika između superheroja i akcijskog junaka te njihova generalna motivacija kao osoba koje se kriju iza moćnog kostima, iznimno je velika. Superheroji vrlo su često u privatnom svijetu jednostavne, poštene, mirne osobe od povjerenja koje cijene ljudske vrijednosti te ih i potiču. Akcijski junaci, s druge strane, ne moraju imati pozitivnu osobinu, a “dobro” koje čine vrlo je često potaknuto njihovim osobnim interesima. Oni su nerijetko sarkastični, agresivni, bahati supermuškarci koji svoje sposobnosti naglašavaju najviše zato da bi podizali vlastiti ego. Njihova priča često se temelji na osveti i netoleranciji, a takva priča nikako ne bi trebala biti uzor malenoj djeci. Stoga vodite računa o tome koji će junak ili antijunak biti superjunak vašem superjunaku.
Nada za bolji svijet
Pravi superheroji zapravo su i više nego potrebni, i dalo bi se debatirati jesu li potrebniji nama odraslima ili našoj djeci. Borba da zaštitimo djecu od negativnog aspekta kulture i medija u vremenu u kojem živimo trajat će beskonačno, baš kao što će i superheroji beskonačno spašavati naš svijet. Biti superheroj u svojoj dnevnoj sobi, dok skače s kauča na razbacane jastuke, maskiran u odjeću koja ga čini još posebnijim, u malenom dječaku uzgaja samopouzdanje toliko veliko da nijedna druga igra ne može nadmašiti uspješnost ove. Vrlo brzo taj će dječak pronaći druge načine kako bi svoje superherojsko samopouzdanje, u misiji da bude superčovjek, njegovao i dodatno izgrađivao. Sada je vrijeme da bude ovakav superheroj ako to želi.
Superheroj koji spašava planet od potpunog uništenja može se činiti kao dobra stvar, no znanost je podijeljena u tim razmišljanjima.
U obranu superherojstva:
- Osnovno poimanje: Preuzimanje uloge superheroja pomaže djetetu da nauči razliku između dobra i zla te lošeg i prihvatljivog, a roditeljima daje priliku da sa svojom djecom razgovaraju o tim važnim životnim pitanjima.
- Samopouzdanje: Sve je moguće u svijetu superheroja. Sva ta maštovita igra izvrsna je vježba za dječji mozak te pomaže malenima da razviju kompetenciju i samopouzdanje za “stvarne” prilike u kojima će im baš te sposobnosti biti nužne.
- Bespomoćnost: Prema studiji kliničkih psihologa, ako pojedinac posjeduje supermoći u virtualnom svijetu, vrlo će vjerojatno biti spremniji pomoći i u stvarnom svijetu.
- Osnaživanje: “Djeca imaju ograničenu kontrolu nad gotovo svim aspektima u vlastitom životu. Postavši superherojima u igri, dobivaju određenu vrstu kontrole”, objašnjava dr. Amy Bailey, kinička psihologinja pri Kids First Medical Centeru u Dubaiju. “Takva igra može im pomoći da odglume i prođu kroz unutrašnje nemire i osjećaje nemoći. Čak im pomaže da samostalno razriješe ili smanje strahove i anksioznost. Također, mogu eksperimentirati s različitim osobnostima te doći do zaključka kakvi ljudi zapravo žele biti.”
- Zdrav izbor hrane: Djeca će samostalno odabrati zdraviju hranurazmišljajući o tome što bi njihov omiljeni superheroj jeo.
Razlozi protiv superheroja
- Nasilje: danas superheroji neprestano sudjeluju u neobično velikom rasponu nasilja.
- Prikladnost dobi: superheroji koje danas čitamo i gledamo nisu superheroji za predškolsku djecu.Pravi superheroj za dob o kojoj govorimo jest graditelj Bob i slični. Roditeljima se preporučuje da Spider-Man i Superman budu djeci dostupni tek kada navrše sedam godina, a Batman godinu dana kasnije.
- Sigurnost: kostim superheroja može u djeci pobuditi supermogućnosti koje bi trebale biti pod stalnim nadzorom. Nerealna dječja očekivanja kada su u kostimu svog omiljenog superheroja mogu dovesti do ozbiljnih tjelesnih ozljeda.
- Agresivnost: ovdje nema argumenata protiv. Superheroji jesu agresivni. “Rizik igre superheroja ponekad je takav da dječje ponašanje postaje kaotično i izvan kontrole ako se dijete potpuno uživi u svoju ulogu”, kaže dr. Bailey. “Neki smatraju da je dopuštanje takve igre zapravo dozvola za agresivno ponašanje.” Kontroliranje razine agresivnosti tijekom takve igre izazov je za roditelja i odgajatelja. “Razgovarajte s djetetom o pozitivnim karakteristikama omiljenog junaka, kao što je mudro razmišljanje ili briga o drugima. Pomognite da se igra oblikuje kroz priču koja će ograničiti djetetovu izloženost agresivnom ponašanju”, zaključuje dr. Bailey.
Tekst: Josipa Brkić
Foto: Profimedia
Chrissy Teigen kritiziraju jer joj kći drži noge na kuhinjskom pultu dok kuhaju
Kako darovita djeca zamišljaju bolji svijet? Birali bi učitelje, predmete, a tehnologija im je pomagač, ne gospodar
Maja Šuput pokazala novu Bloomovu frizuru: 'Baš si ga skratila, sad je pravi dečkić'
Dragi odrasli...: Pisma djece iz Hrvatske za bolji svijet, ovo su njihove poruke
Uranjeno božićno ukrašavanje usrećuje, znanstveno je dokazano