Jutarnje buđenje, doručak, užurbano spremanje školske torbe i odlazak u školu. Napetost zbog ispitivanja koja slijede, zapisivanje gradiva, kratki odmor i opet sve ispočetka. Baš kad je trebalo sve biti gotovo uslijedi nenajavljeni diktat...

Učenje je jedan od prvih procesa tijekom kojeg djeca razvijaju radne navike, suočavaju se s radnim zadacima, obvezama i odgovornošću te očekivanjima odraslih. Ako želimo da postignu odličan uspjeh, ali i da shvate važnost učenja kao cjeloživotnog procesa, nužno je da svako dijete pronađe vlastiti stil učenja. Neka djeca najbolje uče uz glasno prepričavanje i propitivanje (auditivni stil učenja), neka najbolje napreduju pisanjem i stvaranjem mentalnih mapa (vizualni tip), a pojedina djeca odabiru šetnje, kretanje i sportske aktivnosti (kinestetički tip). Svako dijete ima specifične potrebe i način učenja te ga kao takvog treba prihvatiti.

Svi smo barem jednom dobili lošu ocjenu, što je često uzrok stresa u dječjoj dobi. Savjet roditeljima jest da vjeruju svom djetetu, šalju mu pozitivne poruke i pohvale ga kad dijete uspije u nečemu. Bitno je slušati djetetove potrebe i osjećaje.

Roditelji mogu pomoći svojoj djeci u planiranju učenja. Od samog početka djeca bi trebala kreirati dnevni i tjedni plan obveza, pisati rasporede, odrediti si vrijeme odmora i učenja. Time se stvaraju radne navike, što je važnije od mehaničkog pamćenja podataka, ali se razvijaju i organizacijske vještine te samostalnost. Roditelji i učitelji mogu spriječiti mehaničko učenje logičnim pojašnjavanjem gradiva i njegove svrhe u budućnosti.

Na kvalitetnije učenje utječe i djetetov osobni prostor koji mora biti prilagođen zadacima i djetetovim potrebama. Prostor bi trebao biti osvijetljen i prozračan, a uputno je da izbjegavamo ometajuće faktore kao što su mobiteli, kompjutori, igrice i časopisi.

Nekada se roditelji osjećaju nemoćno jer uspjesi izostaju unatoč trudu i naporima okoline. No nijedno se dijete ne želi osjećati neuspješno.

Prema američkom psihologu Howardu Gardneru koji svoje zaključke iznosi u knjizi Višestruke inteligencije, postoji više razina inteligencije i samim time više područja za (ne)uspjeh:

“Matematičko-logička” djeca vole eksperimente, rješavanje

problema, otkrivanje uzročno-posljedičnih veza.

“Verbalna” djeca vole čitati, pisati, pričati priče, učiti nove riječi.

“Prostorna” djeca vole crtati, graditi stvari, igrati se sa strojevima.

“Tjelesna” djeca vole se kretati i baviti sportom.

“Glazbena” djeca uče kroz pjevušenje, glazbu, ritam.

“Socijalna” djeca uče u grupi, imaju mnogo prijatelja.

“Osobna” djeca vole učiti sama i razvijati osobne interese.

Dakle, neka su djeca podjednako dobra u svemu, a neka su bolja u određenim područjima. Bitno je poticati prirodne interese i pružiti pomoć kad uočite da je djeca trebaju.

“Ja to ne volim, neću, ne mogu…! Govore mi da sam glupa, ne znam ništa, u ničemu nisam dobra..! Ništa mi ne ide od ruke! Po ničemu se ne ističem!”

Zvuči poznato? Ovo su samo neke od izjava učenika koji ne ostvaruju uspjeh u školi. No takvu djecu ne smijemo smatrati manje sposobnima i zamjerati im neuspjeh.

Obično je riječ o učenicima koji imaju problema s koncentracijom, usmjeravanjem pažnje (deficit pažnje), tjelesnim nemirom (hiperaktivnost) ili smetnje u govoru (disleksija), pisanju (disgrafija) i računanju (diskalkulija). Njima je potrebno pružiti više pažnje i omogućiti im stručnu pomoć školskog pedagoga, a veliku ulogu ima i pristup učitelja te prihvaćenost u razredu. Uz pruženo stručno vodstvo i suradnju svih čimbenika, i takvi učenici mogu biti uspješni i imati dobre ocjene.

Na samom kraju ne zaboravimo igru i zabavu! U knjizi Kvalitetna škola autor W. Glasser tvrdi da će zadatke i školske obveze biti lakše ostvariti ako je dijete ispunilo potrebu za odmorom, igrom, prijateljima i slobodom. Tada je ono spremno preuzeti i odgovornost prema školi i roditeljima.

Antonia Radeljak, mag.paed.

Tekst preuzet s: www.vodiczaroditelje.com.hr

Foto: Profimedia