Što učitelji zamjeraju roditeljima svojih učenika?

Ima ih i te kako. Ne možemo samo mi, nastavnici, učitelji, profesori, biti odgovorni za neuspjeh i neznanje njihove djece. Pokušat ću napisati neke od grešaka, a nadam se da će svima biti jasno da ne mislim da su svi roditelji takvi, niti da ima roditelja koji prave sve navedene greške.

• Žele od nas s punim pravom da njihovu djecu naučimo gradivu. Da im pružimo znanje! S druge strane, ne vole čuti da mi od njih očekujemo da svoju djecu nauče lijepom ponašanju i radnim navikama, a to je u najvećoj mjeri njihova odgovornost.
• Ne uče ih samostalnosti. Nude im instrukcije i kad treba i kad ne treba. Izgubili su korak s vremenom – ni ne znaju što njihova djeca sve rade i što gledaju i čitaju na internetu.
• Ne postavljaju ograničenja i pravila u korištenju slobodnog vremena – djeca često imaju kompjutore i televizore u svojim sobama, a da roditelji pojma nemaju što djeca gledaju satima. Mislim, OK je da imaju TV, ali nije OK da gledaju što i kada žele, a da roditelji to nimalo ne prate, i ne razgovaraju s djecom o tome što je bilo na televiziji.
• Neki roditelji pak previše žele od svoje djece, pa ih forsiraju nekim aktivnostima, koje spadaju u roditeljske ambicije, tako da su djeca nekada bukvalno premorena dok su na nastavi.
• Nemaju vremena (a neki ni naviku) da provjeravaju da li je dijete učilo dovoljno za sutrašnji dan, ima li test ili usmeno odgovara sutra.
• U školu dolaze kad mnogo moraju, a nekada ni tada.
• Ako njihovo dijete razbije prozor, plate, a dijete prođe nekažnjeno.
• Nemaju dovoljno kontrole nad večernjim izlascima kada je sutra radni dan.
• Ne razgovaraju dovoljno sa svojom djecom o lošim pojavama u društvu, lošim modelima u okruženju.
• Pred djecom govore s omalovažavanjem o diplomi, znanju, pa i prosvjetnim radnicima. Slažem se da imaju pravo na takvo mišljenje, ali nemaju svijest o tome da na taj način oblikuju djecu u nepoželjnom smjeru.
• Često se hvale da su najbolji prijatelji svojoj djeci, što je glupost prve vrste – djeca u tim godinama teže za autoritetom, kao stabilnim osloncem u životu.
• Imaju nerealne zahtjeve – zahtjevaju najviše ocjene, uspjehe na natjecanjima, čak i kada djeca ne mogu odgovoriti takvim zahtjevima. Strogost te vrste često vodi u otpor prema školi, ili bjesomučno bubanje i izoliranje od svijeta.
• Imate ogromna očekivanja od nas, a ne shvaćate da mi provodimo samo četvrtinu dana s vašom djecom. Preostalih 18 sati, ona su vaša i samo vaša odgovornost. Ono što se tu ne odradi, mi ne stižemo popraviti, i to nemojte od nas očekivati.
• Želite da vašoj djeci pružimo obrazovanje za 21. stoljeće, s kojim će se sutra lako i dobro zaposliti. Napravite takvu atmosferu da na sljedećim izborima glavna tema predizborne kampanje bude obrazovanje, suradnja s tržištem rada i opremljenost škola!!!
• Ako dijete iz škole dođe nezadovoljno, jer mu je bilo dosadno, roditelj ga ne pita “Oprosti, a što tebi nije dosadno?”, već automatski grešku pripisuje nastavnicima i sustavu.
• Ne brinu o tome tko su heroji njihovoj djeci, i tko su im uzori.
• Ne bave se dovoljno svojom djecom, bilo iz nedostatka vremena, zanimanja ili znanja. (Odgovor tipa ‘ni moja majka se nije bavila mnome', može vrijediti jedino ako je u životu vašeg djeteta sve isto kao u vašem).