Kako da (i ne) komunicirati s mladima?

• Kritizirati ih kao osobe – kritika kojom djetetu poručujemo da je: neuredno, agresivno, bezobrazno, lijeno i slično neće uroditi plodom i izazvati promjenu ponašanja. Jedino do čega može doći jest da se dijete osjeća napadnuto (što i jest) i da se počinje braniti.
• Kritizirati njihove prijatelje – ukoliko njihove prijatelje okarakteriziramo kao „zgubidane koji loše utječu na njih“, dijete će se osjećati kao da napadate njega a ne njegovog prijatelja. U ovom razdoblju životu prijatelji su im vrlo važni, te moramo pripaziti kako i na koji način s njima razgovaramo o njihovim prijateljima. I jesmo li ih uopće dobro procijenili ili smo zaključak o njima donijeli na temelju primjerice izgleda (ako netko ima piercing i sluša „čudnu“ glazbu, zasigurno se drogira).
• Kritizirati frizuru/stil odijevanja/glazbu koju slušaju – ako ih ocjenjujemo (i to negativno) na temelju onoga što su odjenuli ili na temelju frizure koju nose, zapravo im pokazujemo kako smo mišljenje o ljudima skloni donositi na temelju stereotipa. Biste li željeli da i vaše dijete jednog dana tako donosi zaključke o ljudima?
• Prosuđivati i osuđivati – postupci koje čine naša djeca će ponekad biti krivi, greške iz kojih će učiti. Poruke tipa „Jesam ti rekla, zašto me nisi slušala??!“ zasigurno neće doprinijeti da se osjećaju bolje, a kamoli da uopće saslušaju što im imamo za reći. Prije nego nam ova rečenica prijeđe preko usana, možemo se zapitati kako bismo mi reagirali da nam se netko na taj način obrati nakon što smo i sami postali svjesni da smo pogriješili?
• Zapovijedati – naredbe kojima zahtjevamo nešto od djeteta uz opasku „Zato što ja tako kažem“ možda su funkcionirale u dobi od dvije godine. No u mladenačkoj dobi će izazvati samo otpor i bunt.
• Omalovažavati njihove probleme i osjećaje – imajte na umu da će umanjivanje njihovih osjećaja uz opasku „Ma nije to ništa, i drugi su prekidali veze i ostali živi“ vjerojatno dovesti do toga da će izbjegavati iskren razgovor s vama. Svakome je njegov problem najveći i zato ga nemojte umanjivati.
• Inzistiranje na razgovoru – ako se nađete u situaciji da dijete nakon škole odjuri u sobu, očigledno pokazujući da želi mir, svako inzistiranje na komunikaciji u tom trenutku pokazat će se bezuspješno. Prisile, ucjene i ljutnja neće pomoći u uspostavljanju osjećaja povjerenja i želji da podijele probleme s vama.

• Kritizirajte ponašanje – ako želite svom djetetu dati povratnu informaciju na način da se ne osjeća napadnuto već da uvidi što bi bilo dobro promijeniti, bazirajte se na njegovo ponašanje (koje nije bilo ok). Ponašanje je nešto što može mijenjati (pospremiti sobu), ali ne i svoj identitet (lijenčina).
• Primjećujte i pozitivne aspekte njegova ponašanja – najčešće obraćamo pažnju na ono što nas smeta i što želimo da dijete promijeni. No, primjećujući i pozitivne aspekte ponašanja (kojih zasigurno ima), dajemo do znanja djetetu da vidimo sav njegov trud i motiviramo ga promijeni i ono što nas smeta. Ukoliko nas smeta što su djetetove ocjene loše, možemo mu se obratiti na slijedeći način: „Ponosna sam na tebe što si toliko odgovorna po pitanju izlazaka, što mi pomažeš u kući, što paziš na seku. I sigurna sam da ta odgovornost može doći do izražaja i u školi u obliku ocjena. U svakom slučaju sretna sam što imam tako dobro dijete“.
• Dopustitie djetetu da pogriješi – i oni su samo ljudi, i k tome još mladi ljudi koji nemaju dovoljno iskustva. Neka greška za njih bude povratna informacija iz koje će nešto naučiti, a ne gorko sjećanje na pogrešku koja je rezultirala svađom s roditeljima.
• Dajte im do znanja da ćete uvijek biti tu za njih, spremni saslušati i pomoći, bez prosuda i osuda njihovih postupaka. Budite strpljivi – ako trenutno nisu raspoloženi za razgovor, to ne znači da nikada neće biti. Možete skuhati kavu, čaj ili toplu čokoladu i reći im da im uz napitak nudite i čašicu razgovora – ako žele. Ako ne žele, ostanite sjediti kraj njih (bez ljutnje i upućivanja značajnih pogleda) i recite im da dođu kada budu spremni.
• Pregovarajte i dogovarajte pravila i posljedice ponašanja – ako vaše dijete od 16 godina želi ostati vani do 1 ujutro (a pri tome ima dobre ocjene u školi i pokazuje odgovornost), možda biste mogli razmisliti i ukazati mu povjerenje i produžiti izlazak. Ako se pak dogodi da se iz noćnog izlaska vrati u alkoholiziranom stanju, sankcionirajte njegovo ponašanje i jasno mu dajte do znanja zašto ste sankcionirali. Bez ljutnje, objasnite djetetu da vam jedino njegova odgovornost (na koju on sam može utjecati) daje odriješene ruke po pitanju njegove slobode.
• Prihvatite njihove osjećaje i pomozite im da sami dođu do rješenja, bez nuđenja vlastitih savjeta. Ako je vaša kćer prekinula vezu s dečkom, možete joj reći kako vam je žao, kako vidite da ju je taj prekid pogodio. Možete joj ispričati o vlastitiom iskustvu prekida veze s osobom u koju ste tada bili zaljubljeni. Ako vas kćer pita za savjet, savjetujte. U protivnom, vlastito mišljenje zadržite za sebe.

Ovo su samo neke od smjernice kako kvalitetno komunicirati s mladom osobom koja nije naš neprijatelj i koja nas zapravo treba i želi u svom životu. Njima je bitno da mogu s vama razgovarati na način da ih ne osuđujete, da pokažete razumijevanje za njih i njihove postupke (koji vam se, doduše, ne moraju svidjeti i koje možete sankcionirati), da ih prihvatite takve kakve jesu i da ih gledate kao na mini odrasle osobe od kojih i vi možete učiti. Zapravo i nisu toliko komplicirani kako nam se na prvu čini, zar ne?