Ivan ima četiri godine i svako jutro plače pri odlasku u vrtić te se žali na bolove u trbuhu, a svaki drugi ili treći dan ima proljev. Kada se proljev ponovi dva dana za redom, treći dan Ivan ostaje kod kuće. Njegova mama povezala je bol u trbuhu s proljevom te zaključila da je Ivan boležljivo dijete za koje se treba požrtvovno brinuti.

Djevojčica Ana ima šest godina i krenula je u prvi razred. Odlično izvršava sve svoje domaće zadaće, naučila je među prvima čitati i pisati. Pažljiva je na nastavi, učiteljica je nikada ne opominje. Ipak, Ana svako jutro plače da ne želi ići u školi, da se boji učiteljice te se žali na bolove u trbuhu i glavobolje.

Sve veći broj djece predškolske dobi ima problema s alergijama, prehranom, spavanjem, bolovima u raznim dijelovima tijela. Dugo se vjerovalo da mala djeca ne mogu imati glavobolje, fiziološki neosnovane bolove u trbuhu, nagle anemije i slične probleme bez vidljiva fiziološkog uzroka. Danas se, nažalost, zna da su navedeni bolovi i smetnje stvarni i kada nemaju jasan fiziološki uzrok.

Izraz psihosomatika ili psihofiziologija podrazumijeva neželjen učinak psihe, tj. cjelokupnoga ljudskog psihičkog života, na somu, tj. tijelo koje je sastavljeno od sustava raznih organa. To također znači da su psiha i tijelo nerazdvojni te da mogu utjecati jedno na drugo. Ako osoba nije psihički dobro, to može utjecati na njezino tjelesno stanje. Isto vrijedi i obratno. Upravo zbog toga govori se o “psihički i fizički zdravoj osobi” te važnosti brige kako za tjelesno tako i za mentalno zdravlje.

Stresne situacije

Djeca i adolescenti, baš kao i odrasli, stalno se suočavaju sa stresnim situacijama. Općenito, stres nije loš jer nam pomaže da usvojimo važne životne vještine, izvježbamo svoje sposobnosti, naučimo prepoznavati i kontrolirati svoje emotivne reakcije na stres. Međutim, neka djeca doživljavaju dodatni stres: neprestanu nervozu u obiteljskom ili nekom drugom okruženju, rođenje novog člana obitelji, smrt bliskog člana obitelji, odvojenost od roditelja, rastavu braka roditelja, učestalu hospitalizaciju, verbalno, tjelesno ili emotivno nasilje u obitelji, selidbu, previsoke akademske i socijalne zahtjeve.

Djeca različito reagiraju na stres. Neka će se uspjeti prilagoditi novonastaloj situaciji i normalno nastaviti živjeti zahvaljujući svojim vještinama za suočavanje sa stresom. No neka djeca nemaju razvijene te vještine kao ni emotivni kapacitet da prorade stresne situacije na zdrav način. Takva djeca mogu postati ljutita, tužna, uplašena ili pak razviti različite psihosomatske tegobe. Ako se tako intenzivan stres nastavi, odnosno ako se djetetu ne pomogne, organizam može razviti bolest.

Vratimo li se našim primjerima, možemo lakše razumjeti kako stres utječe na organizam i pojavu psihofizioloških tegoba. Kad je Ivan imao 10 mjeseci, njegov djed, otac Ivanove majke, naglo se razbolio i umro. To je Ivanovu majku strašno pogodilo te je utjehu pronalazila u brizi za Ivana. K tomu nije imala povjerenja da ga ikome ostavi jer se bojala da će mu se nešto dogoditi dok nje nema te ga je vodila kamo je god išla. Zato Ivan još uvijek spava s njom u krevetu, iako se ona nikako ne može naspavati (jer on prilično nemirno spava i često se otkriva). Razdoblje odlaska na spavanje također je prilično stresno jer Ivan ne želi sam zaspati. Svako odvajanje izrazito je stresno i za Ivana i za mamu, što on i danas uglavnom izražava plačem i protestom. Ivanova mama duboko u sebi osjeća zadovoljstvo što je on toliko emotivno povezan s njom, što je toliko treba. Takvo iskustvo nije imala u životu sve dok nije rodila. Potreba da joj netko toliko pripada intenzivirala se nakon što je njezin otac umro te je silna Ivanova potreba za njom ispunjava. Međutim, takav je odnos nezdrav, zbog njega je Ivan vrlo nesiguran u svim situacijama u kojima nije prisutna njegova mama. Taj snažan osjećaj nesigurnosti i anksioznosti zbog odvojenosti od mame te nesnalaženje s drugom djecom i ljudima bez mamine nazočnosti, kod Ivana svakodnevno izaziva golem stres. Ispočetka ga je izražavao izmiješanim osjećajima tuge i ljutnje, no tijekom godina to je preraslo u problem s probavom.

Potisnuti osjećaji

Od Ane se uvijek očekivalo da bude dobra i poslušna djevojčica. Ljutnju, razočaranost roditeljskim postupcima te jasno izražavanje potreba Anini roditelji nisu prepoznavali. Kada se rodio Anin mlađi brat, Ana je imala tek dvije godine. Unatoč tomu što se veselila rođenju svog brata te rado pomagala mami oko kupanja i općenito brige za nj, Anu je silno ljutilo kada joj je brat počeo uzimati igračke, koje bi katkad slučajno i potrgao. U tim trenucima, roditelji bi joj objašnjavali da je brat mali, da on ne razumije što je napravio i da se ne ljuti na njega zbog toga.

U jednoj sličnoj situaciji, Ana je svog brata snažno odgurnula od sebe pa je brat pao, udario glavicu i počeo strašno plakati. Roditelji su se jako uplašili i u tom strahu udarili Anu po guzi. Tad je Ana posljednji put izrazila ljutnju pred svojim roditeljima. Umjesto toga, u novim sličnim situacijama − kako kod kuće, tako i u vrtiću − Ana bi se rasplakala. Kako je inače bila dobra djevojčica koja nikome nije pravila probleme, netko bi joj uvijek pomogao da dobije što želi, poslušao je i pokušao utješiti. Kada je Ana krenula u školu, dobila je učiteljicu koja je vrlo stroga i glasna. Unatoč tomu što je dobro akademski napredovala, Ana se nije naučila nositi sa strahom zbog odbijanja, s ljutnjom i tugom prouzročenom time što je drugi ne razumiju. Te potisnute osjećaje i potrebe Ana izražava učestalim glavoboljama i bolovima u trbuhu.

Nakon što ste utvrdili da je sve u redu s djetetovim zdravljem, pokušajte djetetu pomoći razriješiti poteškoće koje ima. Kako pomoći djetetu?

Tekst: Jelena Vrsaljko, psihoterapeutkinja, trenerica komunikacijskih vještina i Tatjana Gjurković, dipl. psihologinja, certificirana terapeutkinja igrom, www.centarproventus.hr

Foto: Profimedia