Domaća stručnjakinja tvrdi: 'Djeca mogu učiti s lakoćom i biti motivirana za usvajanje znanja!'

Autorica ste programa "Učimo učiti" i knjige "Učiti se može naučiti", koji su nastali kao odgovor na rastuće nezadovoljstvo koje djeca osjećaju prema učenju. Tko je kriv za takvo stanje; roditelji, metode obrazovanja, digitalan svijet koji mijenja dječje interese...?
Dijagnoza učenja rezultat je različitih čimbenika koji su uvjetovani društvenim promjenama, promjenama u načinu života nuklearne obitelji, društvenim trendovima, tehnološkim razvojem kojeg nije pratilo medijsko opismenjavanje i sl. Roditelji možda posvećuju i previše pažnje. U najboljoj namjeri da pruže djeci potporu u razvoju, uskaču gdje treba, a ponekad i gdje ne treba. Ponekad imam osjećaj da se previše trude. Ali, u nekim situacijama to može biti kontaproduktivno. Roditelji, primjerice, često upadnu u zamku izbjegavanja negativnog iskustva. U plemenitoj želji da djeci bude što ljepše, rade sve da se smanji osjećaj neuspjeha. A neuspjeh je sastavni dio učenja i sastavni dio uspjeha. Konstantno moramo učiti stvari i savladavati vještine koje još ne znamo. Djecu ponekad navikavamo na taj neuspjeh-free svijet, zbog čega im onda situacija učenja (kroz koju uvijek u početku doživljavamo neuspjeh) predstavlja neugodu i stres. Što se tiče digitalnog svijeta, on je tu u vidu ponude. Kako ćemo konzumirati tu ponudu. ovisi o nama, odnosno, u slučaju djece o roditeljima. Sama ponuda - prvenstveno mislim na medijske sadržaje - dobra je i loša. S jedne strane današnja djeca imaju neopisivo puno mogućnosti za učenje bilo čega od malih nogu, postoje brojni kvalitetni i edukativni crtići, divni dokumentarci, poučni i maštoviti filmovi, pregršt vježba za pisanje, matematiku, logičko zaključivanje... Ponuda kvalitetnih sadržaja je velika. Uz to, naravno, postoje i sadržaji frivolnijeg karaktera, no, ono što je malignije od takvih sadržaja su količina vremena provedenog  digitalnome svijetu i način interakcije s njime. Interakcija djece i digitalnih sadržaja često je pasivna. Djeca su u ulozi konzumenta koji ne razmišljaju, već upijaju, koji ne čine, već gledaju, koji ne doživljavaju, već promatraju doživljaje. I to je lošiji tip interakcije koji razvija plitki misaoni stil koji je pak povezan s vještinama učenja. Sadržajima digitalnog svijeta može se pristupati i na aktivan i prosuktivan način, no djecu je potrebno usmjeravati da budu aktivni korisnici svih benefita suvremenog svijeta.

Možete li navesti nekoliko najvažnijih koraka kojima možemo potaknuti djecu na kvalitetniji način učenja? Kako se, zapravo, uči učiti?
Učenje učenja je s jedne strane veoma jednostavno, ako kao roditelji obratimo pažnju da od malih nogu potičemo razvoj određenih vještina, stavova i osobina kod djece. Kroz igru i svakodnevne aktivnosti, djecu je moguće učiti razmišljati. Ako ih stavljamo u situacije u kojima se od njih zahtjeva rješavanje problema, zaključivanje, uočavanje uzroka, ako s mini vježbicama treniramo njihovu memoriju (primjerice, zamolimo ih da upamte kratki popis za dućan ili da pokušaju zapamtiti bakin broj telefona), time im zapravo pružamo utjecaje za razvoj misaonih sposobnosti. A učenje je razmišljanje. Djeca koja uče razmišljati, uče učiti. Zatim, za učenje je važno od malih nogu razvijati pozitivne stavove prema učenju. A da bismo etablirali učenje kao vrijednost, potrebno je da i u tom smislu roditelj bude model djetetu, da pokazuje znatiželju za spoznajom i novim iskustvima, da ga dijete vidi kako čita i sl. Osim slike o samome učenju, potrebno je obratiti pozornost i na samopouzdanje djeteta i njegovu sliku o vlastitim sposobnostima. Način kako dijete doživljava vlastite sposobnosti - pozitivno ili negativno - ujteče na njegovu izvedbu učenja jer si ili daje krila ili postavlja blokadu. Uz to sve, ako od malih nogu potičemo i razvoj jezičnih sposobnosti, djetetu ćemo napraviti veliku uslugu jer je jezik alat mišljenja i učenja. Čest je problem da djeci nedostaje riječi i jezične vještine u pričanju što im otežava učenje. Sve navedeno može djelovati komplicirano, no ove razvojne linije nisu odvojene mimo obiteljskog života kao neki zaseban projekt kojem se trebamo posvetiti vremenski, to su jednostavne svakodnevne situacije, zajednička i samostalna igra, izleti i druženja čije potencijale iskorištavamo kako bismo razvijali djetetove sposobnosti, pomogli mu da na učenje gleda pozitivno i razvija samopouzdanje, vježba izražavanje i mišljenje.
Teško je izvući određene korake, no kada bih morala izdvojiti neke smjernice, bile bi to:

• izbjegavamo serviranje i potičemo autonomiju - što god dijete može obaviti samo, pustimo ga da to napravi, jer time dobiva i osjećaj postignuća i ostvaruje svoje dvije temeljne potrebe - potrebe za kompetentnošću i samoutjecajnošću.
  
• razvijamo fokus i zdrav odnos prema tehnologiji - dijete potičemo na aktivnosti koje razvijaju sposobnost fokusiranja (čitanje, slaganje kockica, bojanje, itd.) te pazimo da medijske sadržaje koristi umjereno i na što aktivniji način. Površno konzumiranje medijskih sadržaja utječe na formiranje istog takvog - površnog - misaonog stilam a za učenje nam je potrebna vještina koncentrirane posvećenosti. Aktivnije korištenje medija može uključivati razgovor o reklamama ili pogledanom crtiću, prijedlog da dijete nacrta nešto iz crtića ili da osmisli drugačiji kraj i sl.
  
• uključujemo i druga osjetila - potičemo djecu na vizualizaciju (da zamišljaju ono što čuju, zamišljanje slika onoga što učimo je izvrsno ''pomagalo''), potičemo ih na povezivanje učenja s pokretom (uče hodajući, svakih 10 minuta naprave krug oko stola, skoče, razgibaju se - tako uvodimo elemente igrifikacije)-, nudimo im glazbu kao laganu podlogu za učenje ili ritam kao tehniku pamćenja (pamćenje pojmova uz ritam).
  

Kako bolje pamtiti, tj. u kraćem vremenu naučiti više? Mentalne mape alat su koji se često spominje, no imate li još neke dobre primjere?
Puno je metoda učenja i tehnika pamćenja koje nam mogu pomoći. Izdvojit ću metodu ladica i strukturu definicije. Metoda ladica je vizualizacija, odnosno, slikoviti prikaz grupiranja informacija. Djeca često uče na ''linearan" način. Čitaju tekst i pamte podatke onim redoslijedom kako se pojavljuju. Puno im je lakše ako uvedu neki organizacijski princip. Sadržaj koji uče mogu podijeliti na neke tematske cjeline, tj. grupe/ ladice i u njih razvrstavati podatke. Svaki predmet ima svoje karakteristične ladice/ grupe i one se kroz lekcije ponavljaju. To znači da jednom stvoren organizacijski obrazac primjenjujemo i u novim sadržajima te ga dalje razvijamo (spoznajemo nove ladice). Drugo, mozak bolje pamti cjeline. Nije mu lako zadržati ''razbacane'' informacije memorirane bez reda, puno će lakše i trajnije upamtiti neku sređenu cjelinu. Treće, na ovaj se način razvija misaona sposobnost klasificiranja, kao i sposobnost induktivno-deduktivnih linija razmišljanja.

Struktura definicije je pomoćna struktura za učenje definicija, ne napamet, već s logikom. Sve stvari na svijetu se definiraju na isti način. Kod definiranja nekog pojma, prvo se navodi njegova nadređena kategorija, a zatim razlikovno svojstvo.

Primjerice, ovca je domaća životinja (= nadređena kategorija, ovca jednostavno ne može biti ništa drugo, niti biljka, niti molekula, niti vozilo, niti divlja životinja...) čije tijelo prekriva vuna (= razlikovno svojstvo; ovca se od drugih domaćih životinja razlikuje time što joj tijelo prekriva vuna). Djeci se mogu pripremiti prazne strukture definicije (bez upisanih pojmova) u koje će upisivati definicije uz pomoć informacija iz udžbenika ili bilježnice. Poanta je da dijete ne uči napamet, već da razmišlja o definiciji pojma kroz kompoziciju nadređena kategorija-razlikovno svojstvo. Tako će se ih se i lakše dosjetiti jer uči s većom razinom razumijevanja.

Novo vrijeme nije promijenilo načine učenja; u većini škola djeca još uvijek uče na staromodan način. Primjerice, profesori diktiraju, djeca pišu. Je li u tome ključ problema i razlog što djeca u principu ne vole školu?
U teoriji se slika o djetetu promijenila, na dijete se gleda kao na aktivno biće koje se razvija čineći, misleći radeći. No, u praksi je ova slika djeteta ponekad ''gurnuta pod tepih'' i učenicima se pristupa kao objektima kojima se predaju paketi znanja, što je apsolutno kriva premisa, jer se znanje gradi misaonom aktivnošću, a ne preuzima. Djeca, kao i odrasli, imaju potrebu realizirati se i djelovati kao misaone individue. To znači da im odgovaraju načini rada koji od njih traže da misle, zaključuju, povezuju, sretni su kada samostalno dođu do spoznaje. To je jako bitno. Također, odgovaraju im načini rada koji im omogućuju kreativnost ili povezivanje s nekim njihovim interesom. Iz iskustva mogu reći da nastavnici koji kroz organizaciju učenja i poučavanja djeci omogućuju veću aktivnu participaciju, samostalno djelovanje, postavljanje ciljeva i stvaranje, imaju zadovoljnije učenike.

Razgovarala: Danijela Petrov
Fotografija: Shutterstock