Povratak u školske klupe nakon gotovo šest mjeseci, s izuzetkom učenika nižih razreda, koji su se nakon lock downa u svibnju ipak vratili u školu, stavlja pred đake nove/stare izazove: učenje i vrednovanje znanja na klasičan način. Online škola naučila nas je da može i drukčije, no – htjeli to priznati ili ne – za mnoge je to učenike značilo i lakši put do bolje ocjene. Jer, na online testovima pomagali su roditelji, tete, prijatelji…, tu su bile i knjige u koje se moglo „škicnuti“, a sada ponovno treba zagrijati stolicu i učiti na klasičan način. Kako naučiti učiti te kako s lakoćom postizati odlične rezultate, pitali smo Teu Resanović, mag. ped., koja već godinama pomaže djeci u učenju. Osim što je individualno radila s djecom, sudjelovala je i u različitim kreativno-zabavnim radionicama o učenju, a savjetovala je i roditelje kako na najbolji mogući način poticati svoju djecu na učenje. I “novo normalno”, kaže nam, trenutačno ne ograničava rad dječjih asistenata, već im dopušta prisutnost u odgojno-obrazovnim ustanovama, naravno uz pridržavanje važećih epidemioloških preporuka. No u svim tim mjerama važno je, naglašava Tea, ne izgubiti iskonska svojstva osoba koje rade s djecom: toplinu, emociju i pozitivne društvene norme koje obrazovne djelatnike inače čine pogodnima za rad s djecom. "Dakle, budimo oprezni, ali uz to nemojmo izgubiti dušu“, poručuje Tea.

"Naučiti kako učiti zapravo je najvažniji proces za učenike. Prvo bih napomenula da je učenje individualno te da će svakom učeniku odgovarati neki drugačiji način učenja, ovisno o njegovim životnim interesima, karakteru, navikama... što zajedno s još mnogo čimbenika čini stil učenja svakog pojedinca. Prije samog čina učenja, bitan faktor je motivacija. Ako nema motivacije, i proces učenja će teže ići na koji god način pokušavali. Pritom je intrinzična motivacija ta kojoj sežemo za uspješno učenje. Ono što mogu savjetovati učenicima je da pronađu neki zabavan način učenja koji će im najviše odgovarati“, kaže Tea Resanović, mag. ped., napominjući kako učenje nije samo sjedenje i ponavljanje unedogled.

"Učenje može uključivati razne igre, koje možemo i sami napraviti, a dok ih pravimo već naučimo pola sadržaja. Primjerice, za gradivo iz povijesti može se napraviti igra alias s pitanjima i odgovorima. Križaljke, memory, kvizovi, stripovi, igre koje uključuju fizičko kretanje, pjesmice s mnemotehnikama - primjera kako učiti učinkovito i dugoročno zapamtiti naučeno ima koliko god ih sami možemo izmisliti.... Dakle, prilagodite učenje samima sebi. Netko će prije zapamtiti ako podcrtava sadržaj iz knjige, s netko ako nacrta strip o pročitanom poglavlju... Najveće pogreške učenika okarakterizirala bih zapravo kao najveće pogreške njihovih roditelja ili obrazovnih djelatnika - mislim da veću odgovornost imaju odrasli da djecu usmjere kako bi pronašli način učenja koji im neće predstavljati mučenje, već upravo suprotno“, kaže Tea napominjući da je prema njezinom iskustvu brzopletost ono što najčešće koči učenike u boljem učenju. To je zapravo posljedica dinamičnog svijeta u kojem živimo i velikih stimulacija iz područja tehnologije. Učenici su navikli na puno efekata, brze izmjene slika i događaja te isti preslikavaju i na svoje tehnike učenja. 

Pitali smo je i o "hiperinflaciji" odlikaša, koja se dogodila u prošloj školskoj godini, kad se dio nastavne godine odvijao online.

"Kao stručnjak iz područja odgoja i obrazovanja, doživjela sam tu “hiperinflaciju” odlikaša kao “medvjeđu uslugu” učenicima, koja je proizašla iz izvanredne situacije. U toj novonastaloj situaciji nisu se svi ni snašli, ni učenici, ni učitelji, a ni svi mi zajedno. Svi su tražili neki najbolji način funkcioniranja s obzirom na okolnosti, a uzevši u obzir općenitu neizvjesnost koja je vladala pred kraj školske godine, poneki učitelji odlučili su takvim metodama pokušati ublažiti nemir i nesklad koji je ušao u sve naše živote. Opet, koliko je zapravo online sustav omogućavao kontrolu uvjeta u kojima su učenici pisali testove i kakve su općenito bile mogućnosti da učenici iskažu svoje znanje? Dakle, zapravo je online sustav tada bio nedovoljno razrađen da bi se takve stvari mogle izbjeći“, kaže Tea.

Veliki dio tih zasluga za bolji školski uspjeh učenika ide, zasigurno, i roditeljima. Činjenica je da su današnji roditelji pretjerano fokusirani na školski uspjeh djeteta, previše ulažu vlastitog vremena u učenje s djecom, što nije dobro za njihov budući razvoj.

"Rekla bih da se primjećuje kako roditelji jesu fokusirani na školski uspjeh djeteta, no zašto je to tako? To je napravilo kapitalističko društvo i obrazovni sustav koji vrlo rano traži od učenika da prolaze “male mature” i koji svaku ocjenu gleda kao onu o kojoj ovisi upis na daljnju stepenicu obrazovanja. Roditelji zapravo nemaju izbora nego staviti djetetov školski uspjeh pod vlastitu prioritetnu brigu“, smatra Tea.

S jedne strane je u redu da se kao roditelji o tom brinu i žele pomoći djetetu, no Tea nikako ne savjetuje učenje s djecom ili učenje umjesto djece, jer to neće dati djeci ono što im zaista treba - samostalnu moć postignuća.

"Ako govorimo o učenju s djecom - moguće je u nižim razredima osnovne škole ponekad pravit djetetu društvo tijekom učenja no uvijek s naglaskom na dijete kao voditelja tog učenja. Koliko god roditelj sudjeluje u učenju s djetetom, može to učiniti u mjeri da ojača djetetove vještine učenja te tako učini sebe nepotrebnim na tom polju. Dakako da ćemo pokušati pomoći djetetu ako nas traži pomoć, ali ako je djetetu svakodnevno i stalno potrebna pomoć znači da nema razvijene vještine učenja te da se upravo na tom dijelu prvo treba raditi dok dijete to ne usvoji. Vještine učenja temelj su cijelog školovanja i nadograđuju se ovisno o zahtjevnosti stepenica obrazovanja. Greška broj jedan svih roditelja koji to rade bila bi pisanje zadaće umjesto djeteta, zvanje drugih roditelja ili djece da saznaju što je bilo za zadaću, čitanje lektire umjesto djeteta... Na taj način roditelj ne pomaže djetetu jer ne jača djetetove vještine, već tim ponašanjem djetetu daje do znanja da ono samo nije sposobno brinuti se o svojim obavezama. Djeca su i te kako sposobna i mogu se brinuti za svoje obrazovanje, a mi kao roditelji trebamo ih na tom putu jačati i usmjeravati“, zaključuje Tea.

Tekst: D. P.
Fotografije: privatni arhiv i Unsplash/Rachel

*Tea Resanović, zajedno s kolegicom Dariom Antonović, odgajateljicom, NLP praktičarkom i life coachem, pokrenule su projekt Roditeljstvo bez tabua, koji ciljano budi svijest i iznosi stručno-iskustveno viđenje o temama iz područja odgoja, obrazovanja i roditeljstva. Svjesne su kako u ovoj izvanrednoj (epidemiološkoj) situaciji u kojoj trenutno živimo ljudima treba ponuditi kvalitetan i stručan sadržaj u online obliku, dostupan iz udobnosti vlastitog doma. Tako su im u planu podcasti, edukacije, savjetovanja i radionice, a svoje će misli, refleksije, iskustva i edukacije dijele i na društvenim mrežama, a planiraju dijeliti i u obliku kolumne s čitateljima Roditelja.hr.