Jelena Pervan Splićanka je sa zagrebačkom adresom, ljubiteljica pisane riječi, vrsna autorica i prevoditeljica slikovnica za djecu, ali i osnivačica Kuće od priča, jedinstvenog projekta, čija je misija smanjiti otpor prema pisanju i čitanju kod školaraca. U Kući od priča djecu podučava kreativnom pisanju, a priče nastoji približiti i djeci s teškoćama u razvoju, s kojima provodi program senzoričkog pričanja priča. Pet mališana s poremećajem iz autističnog spektra nisu se doživljavali kad su došli u Kuću od priča, no vrlo brzo ne samo da komuniciraju, već i smišljaju vlastite priče, a sve to zahvaljujući, između ostalog, i humoru. Humor je "alat" koji Jelena rado koristi u svojem radu, pa će tako za sebe duhovito kazati da voli pse, slastičarne, griz na mlijeku, filmove, a posebno dokumentarce koje je odabrao Đelo Hadžiselimović. I nas je privukla svojim radom, pa smo ju odlučili malo bolje upoznati…

Kako ste i zašto odlučili pokrenuti projekt Kuća od priča i zašto taj naziv?
Čvrsto vjerujem kako pisci za djecu trebaju puno vremena provoditi s djecom, sa svojom čitateljskom publikom. Zanimati se za njihov svijet, njihove fore i slušati ih, razgovarati s njima. Ozbiljno i neozbiljno. Obožavam provoditi vrijeme s djecom na književnim susretima, literarnim radionicama i nakon nekoliko godina eksperimentiranja s različitim radionicama i nakon određenog broja napisanih knjiga, odlučila sam da je vrijeme da programe koje su djeca dobro prihvatila, okupim na jednom mjestu, u jednoj Kući. Kući od priča.

Naziv je

takav zato što vjerujem da Kuća od priča jest dom sve djece koja vole slušati i

stvarati priče, ali i one djece koja čaroliju priče tek trebaju otkriti.

Radionice Kuće od priča održavaju se u Zagrebu, ali i u drugim gradovima, a

primarna misija Kuće od priča je zaljubiti djecu u priču.

Na vašoj intrenetskoj stranici piše "Ponekad je najteža stvar na svijetu nešto osmisliti, biti dovoljno hrabar i to napisati". U Kući od priča učite djecu, dakle, vještinama pisanja i kreativnom pisanju. Jesu li naša djeca talentirana i kako one koji ne gaje ljubav prema pisanju ipak "pridobiti"?

U programima Kuće od priča mogu sudjelovati djeca vrtićke dobi, djeca s teškoćama u razvoju i školarci.. Sa školarcima provodim tromjesečni program kreativnog pisanja„Ups! Upao sam u priču“ u kojem prolazimo različite tehnike stvaranja priče, učimo kako kreirati zanimljive likove, kako strukturirati misli i priču, dotičemo se i različitih žanrova, ali naglasak je prvenstveno na oslobađanju od otpora prema pisanju koji školarci često pokazuju, bilo zbog specifičnih teškoća u čitanju i pisanju ili zbog nezainteresiranosti. Sati su nam vrlo aktivni, koristim različite jezične i dramske igre prilikom obrade neke teme, a dobar dio vremena razgovaramo i dijelimo ideje s grupom. Djecu nastojim osnažiti da svoje ideje prigrle te da ih ponosno podijele s drugima. Važno mi je da na pisanje nauče gledati kao na zabavan hobi i dobar ispušni ventil. Puno se smijemo, humor je moj tajni sastojak za opuštanje i uživanciju na svakom satu. Želim da pozitivnu atmosferu koju su doživjeli na mojim radionicama nose dalje i da im taj dobar osjećaj u trbuhu bude prisutan svaki put kad uzmu olovku i papir u ruke. Svako dijete u sebi ima priču, a čak i ako nema osjećaj za tekst, uz podršku grupe i opušteno okruženje, ispričat će je i bit će zadovoljan svojim radom. Osim u grupi, s djecom radim i individualno.

Radite i s djecom s posebnim potrebama; koliko pisanje, uistinu, može biti korisna terapija?
S neverbalnom djecom s teškoćama provodim program senzoričkog pričanja priča „Leti, leti, priča“ u kojem dijete ima priliku priču doživjeti iskustveno, svim osjetilima. S verbalnom djecom s teškoćama, a to su najčešće djeca iz autističnog spektra, provodim prilagođen program kreativnog pisanja u kojem radimo na razumijevanju teksta, strukturiranju misli i pokušavamo smišljati vlastite priče, uz pomoć dramskih i jezičnih igara.

Kad smo u listopadu prošle godine započeli druženje, mojih petero polaznika nije se uopće doživljavalo, svatko je bio u nekom svom svijetu, fokusiran na sebe. O pisanju da i ne govorim. Nakon nekoliko mjeseci redovnih radionica, uz puno truda i potenciranja zadataka i igara koje potiču zbližavanje grupe, moja se petorka sada odlično slaže, komuniciraju jedni s drugima, neki već smišljaju kratke i smislene priče, neki ih i zapisuju. To je velik napredak i ponosna sam na njih. U pričama pronalaze objašnjenja za situacije koje si inače teško mogu objasniti. To su djeca koja uglavnom vole ponavljanja pa se nekoj priči vraćamo više puta. To im daje osjećaj sigurnosti, a ponavljajući neke zadatke, uče savladavati pravila i grade samopouzdanje. Kad, unatoč teškoćama, uspiju osmisliti priču i pročitati je pred grupom, osjećaju se predivno.

Kakvi su planovi za jesen u Kući od priča?
U lipnju su mali polaznici Kuće od priča dobili svoje zaslužene diplome i time smo završili prvu sezonu radionica. Sad smo svi na zasluženom odmoru, a u rujnu ponovno krećemo s radionicama, u nadi da će epidemiološka situacija biti povoljna. U rujnu ponovno startaju svi redovni programi, kao i jednodnevne tematske radionice pisanja kao što su radionice Strašna priča, Ups! Netko je izokrenuo bajku, Čudnovati izum, Jestiva priča te omiljene bljakave radionice s Mrljekom i Prljekom za vrtićance. Veselim se i povremenim radionicama senzoričke priče za djecu s višestrukim teškoćama u razvoju i njihove roditelje koje će se odvijati subotama.

Razgovarala: D. P.
Fotografija: Marija Gaura