Bullying – kako zaštititi dijete izloženo vršnjačkom nasilju te kako postupati s počiniteljem nasilja?

Nasilje među djecom je fenomen koji se stalno istražuje, o kojem se puno piše, a još češće čita u medijima. Fenomen koji se svakodnevno događa u užoj ili široj okolini. Isto tako, fenomenu vršnjačkog nasilja se teško pronalazi striktna etiologija, kao i rješenje istog. Vršnjačko nasilje poprima različite oblike i priča je doista nebrojeno puno, no upravo nesigurnost u značenje određene situacije je česta prepreka u odluci za pravovremenom reakcijom. Djeca i mladi, kao i roditelji, su ponekad nesigurni oko označavanja raznih ponašanja kao vršnjačkog nasilja. Ono što je zajedničko ponašanjima koja se opisuju kao vršnjačko nasilje je prelazak osobne granice prihvatljivog ponašanja te osjećaj neugode i straha radi njih.

Psihičko ili emocionalno nasilje vidljivo je kroz verbalne i emocionalne ucjene, prijetnje, ruganje, omalovažavanje, ogovaranje, širenje glasina, socijalnu izolaciju i nazivanje pogrdnim imenima. Nadalje, seksualno nasilje podrazumijeva spolno uznemiravanje, uvredljive komentare te bilo koji oblik fizičke seksualne radnje bez pristanka druge osobe.

Ekonomsko nasilje uključuje krađu te uzimanje i/ili iznuđivanje novca te na kraju kulturalno nasilje koje podrazumijeva vrijeđanje temeljem nacionalne, religijske ili rasne osnove.

Česti su primjeri ruganja i zadirkivanja među djecom još u vrtićkoj dobi, a posebice tijekom osnovnoškolskog obrazovanja radi odjeće, fizičkog izgleda, sposobnosti i predispozicija za određene aktivnosti (sport, crtanje, plesanje, pjevanje), socioekonomskog statusa, ocjena, izgleda školskih torba i slično.

Uloga roditelja je izrazito važna

Zašto je važno „bezazleno“ zadirkivanje i gurkanje među djecom na hodniku škole vidjeti i osvijestiti kao potencijalno opasno po zdravlje, kako žrtve, tako i počinitelja nasilja?

Iako kao roditelji niste uvijek u mogućnosti biti svugdje sa svojom djecom, na vama je da primijetite promjene u njegovom ponašanju i pravovremeno reagirate na svaku sumnju. Svojim drugačijim ponašanjem, od onog uobičajenog, dijete šalje poruku za pomoći, iako to možda ne kaže jasno i glasno! Ono što može biti vidljivo u ponašanju kao promjena je nevoljko odlaženje u školu, markiranje ili često laganje da su bolesna kako ne bi morala ići u školu. Također, ako dijete dođe kući s poderanom odjećom, potrganom bilježnicom, nestalom knjigom ili novcem za ručak toga dana, upalite crvenu lampicu i reagirajte!Ako je vaše dijete povučenije nego prije, ako ne priča s vama kao ranije, ako je stalno umorno, bezvoljno, anksiozno, napeto, čak i pomalo agresivno prema vama ili drugim ukućanima te ako odbija druženje s djecom – tada imate evidentne znakove da nešto nije u redu.

Posljedice za djecu izloženu vršnjačkom nasilju mogu biti štetne po njihovo mentalno zdravlje. Istraživanja pokazuju da vršnjačko nasilje može utjecati na život žrtve u kasnijim razdobljima života i dovesti do:

• niskog samopouzdanja,
• naučene bespomoćnosti,
• anksioznosti,
• depresije,
• poremećaja prehrane,
• poremećaja pažnje,
• ogorčenosti,
• nepovjerenja u okolinu i sebe,
• socijalne izolacije,
• usamljenosti,
• samoubojstva...

Savjeti roditeljima kako se ponašati kada je sve u apsolutnom redu te kako prepoznati i adekvatno reagirati na potencijalno vršnjačko nasilje, bilo da je vaše dijete žrtva ili počinitelj nasilja:

1. Odbacite vjerovanje da vaše dijete ne može biti izloženo vršnjačkom nasilju, kao i vjerovanje da vaše dijete nikako ne može biti nasilno prema drugom djetetu! Ako dođe do jedne od navedenih situacija, dobro promislite prije reakcije! Živimo u društvu u kojem se rijetko tko zapita u čemu „ja“ kao „roditelj“ griješim i što mogu napraviti bolje. Roditelji su skloni umanjivati pogreške vlastitog djeteta, kao i vlastite, a kada se one i priznaju, dijete se kažnjava. Također, ako je drugo dijete nasilno prema našem djetetu, automatski vjerujemo da ono zaslužuje ozbiljnu kaznu.
2. Pratite ponašanje vlastitog djeteta, aktivno ga slušajte i omogućite mu sigurno okruženje u kojem će imati prostor i vrijeme za opisivanje vlastitih emocija!
3. Izbjegavajte kritike i osuđivanje! Slušajte što vam dijete ima za reći, uvažite njegovo mišljenje.
4. Budite tolerantni i učite dijete reći „NE“. Ne mislim na inatljive „Neću, ne želim i ne da mi se to napraviti“ poruke, nego na asertivno zauzimanje za sebe, svoje misli, osjećaje i prava bez da se pritom povrijede prava druge strane. Tako će dijete biti barem mrvicu sposobnije i hrabrije zauzeti se pred zlostavljačem ili priznati problem vama. Time jačate djetetovo samopouzdanje i samim time ono nije laka meta počinitelju nasilja.
5. Pružite djetetu osjećaj sigurnosti, prihvaćenosti i voljenosti!
6. Kontinuirano promatrajte aktivnosti vašeg djeteta! Važno je znati s kim se druži, gdje je, s kim je otišlo na trening i slično.
7. Obratite se stručnoj osobi za pomoć, savjet i podršku! To nije sramotno, a zasigurno je važno za djetetov daljnji rast i razvoj, bilo da je riječ o žrtvi ili počinitelju. Stručni kadar u vrtiću ili školi zasigurno može biti od pomoći (socijalni pedagog, psiholog, pedagog)!
8. Kontrolirajte vlastitu ljutnju pred djetetom – ono vas vidi i čuje!
9. Naučite dijete da je u redu „prijaviti“ onoga zbog čijeg se ponašanja ne osjeća dobro i ugodno! Objasnite i pokažite djetetu da nije samo, da ima vašu podršku te da ne treba osjećati sram radi toga što mu se dogodilo ili događa.
10. Razgovarajte s djetetom o načinima kako da se zaštiti od zlostavljača. To ne podrazumijeva uzvraćanje istom mjerom! Savjeti poput: budi uvijek u grupi s drugom djecom, obrati se uvijek učiteljici kada osjećaš strah, ignoriraj dijete koje te uznemiruje i ne raspravljaj s njim - mogu pomoći.
11. Objasnite djetetu da je zlostavljanje ozbiljan problem za kojeg postoje ozbiljne sankcije – posebice ako je vaše dijete nasilno!
12. Ne nazivajte dijete nasilnikom!

Ono što bih istaknula kao najvažnije je činjenica da su djeca koja čine vršnjačko nasilje i dalje djeca s kojom treba raditi. Ne treba ih osuditi i izolirati. Svatko od nas ima svoju pozadinsku priču pa tako i nasilno dijete. Ne možemo znati o čemu se radi dok mu ne pružimo ruku i skrb. I počinitelju vršnjačkog nasilja, kao i žrtvi, trebamo dati prostor za poboljšanje situacije, za poboljšanje njegovog mentalnog zdravlja i života.

Dijete koje je nasilno ne trebamo tretirati kao odraslu osobu nego mu treba biti pružena stručna pomoć i podrška. Važno je adekvatno procijeniti razinu rizika (koliko je dijete opasno za sebe i druge), njegove potrebe te prijemčivost za tretman temeljem djetetovih statičkih (prediktivni čimbenici koji nisu skloni promjenama, na primjer: dob počinjenja nasilja) i dinamičkih čimbenika rizika (aspekti života djeteta vezani uz sadašnjost, podložni su promjenama te mogu utjecaj na stupanj vjerojatnosti recidivizma, na primjer: djetetova nesvjesnost oko toga što čini).

Socijalni pedagog je stručna osoba koja je završila socijalnu pedagogiju na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu i koja radi s djecom, mladima i odraslima s problemima u ponašanju, zbog kojih ne mogu adekvatno funkcionirati i ponašati se u svojoj okolini te mogu biti opasni za sebe i druge, kao i onima koji su u potencijalnom riziku za razvoj istih. Potražite njihovu pomoć!

Pružite podršku, zaštitu i skrb i jednima i drugima kada je to potrebno!

Tekst: Tea Bošnjak, socijalna pedagoginja

Foto: Profimedia