Čujemo često da su najbolje stvari u životu one besplatne i jednostavne, no dok to ne vidite na primjeru gotovo vam je teško povjerovati. Jedan takav primjer meni je pokazala moja dvogodišnja kći. Ona je ovog ljeta krenula prvi put u jasličku skupinu, u kolektiv. Prilagodba na dnevni raspored stala je u savršenih tjedan dana i rečeno mi je bilo da se takva brzina prilagodbe rijetko vidi. Nije bilo suza niti problema s ostajanjem u grupi. Dapače, rijetko bi se uopće osvrnula za mnom. Ujutro bi se rado spremala, pjevala unaprijed pozdravne pjesmice. No olakotne su okolnosti bile da je često pratila stariju sestricu u vrtić, bila upoznata s prostorom, ljeti su dežurstva i nema nekog pretjerano strukturiranog programa, već se djeca iz ostalih grupa druže zajedno većinu vremena i to na otvorenom.

A onda je u rujnu sve to bilo začinjeno novom odgojiteljicom u grupi, manje druženja sa starijom sekom, pomalo drugačijom strukturom dana, novom djecom koja su dolazila na adaptaciju i često plakala... Pa jedan dan nije htjela ostati, ali nekako smo je uspjeli zainteresirati... Pa drugi dan opet neće... uh, sad su već i suze bile blizu... naravno, uvijek je tu priča o djeci koja imaju odgođenu reakciju pa prilagodba traje dok nju ne odrade, ali nije mi to bila neka utjeha, jer što ako je nešto drugo... Uvijek mame muči neki crv sumnje i naravno, bila sam voljna svašta isprobati da otkrijemo što ju muči. Pa sam proučavala metode kako postupati kod kuće, kakve trikove izvesti da ne misli toliko za razdvajanje, a cijelo vrijeme se u sebi nadaš da će idućeg dana sve biti kao u početku, s osmijehom na licu.

Jednog jutra ostavila sam je uplakanu i pričekala u garderobi da vidim koliko će trajati. Bilo je vrlo kratko i kasnije kažu da nije bilo problema. No nikako ne volim ostavljati uplakano dijete u vrtiću, to je baš krajnja opcija dok se ne osmisli nešto manje stresno.

Sljedećeg su se dana iznad dječjih ormarića pojavili jesenski plodovi s malim ježićima od češera i plastelina koje su izradile tete s djecom. Jednostavni, simpatični, no možda ih ne bih ni toliko primjećivala da mi kći nije pokazivala na njih i tražila da joj dam jednog u ruke. Još se plastelin nije skroz sasušio pa ga je morala nježno držati u rukama kako se ne bi rastavio na dijelove. Bio je to pomalo i izazov za nju. Od kako bi primila tog ježića, odnijela bi ga polako u grupu i nit' bok nit' pusa, ode ona... I tako je bilo idući dan, pa opet idući... pa bi već na dolasku unaprijed tražila gdje je njezin ježić... Nema suza, nema govorenja da neće ostati, nema lijepljenja uz mamu poput hobotnice. Milina. Nije se znalo tko je sretniji zbog toga, ja ili odgojiteljice. Rekla sam tetama da kad prođe jesen da mi ježiće nikud ne miču da ne ostanemo u problemu :) I ponekad bi nekome od njih ispala njuškica, oko ili glava, ali sve se to dalo popraviti. Ja bih se nekako usput izborila za poljubac i gledala kako joj ništa više nije važno. Pa sam pomislila kako bi najbolje bilo da si i ja nabavim nekog "ježića" koji će mi toliko okupirati um da ne mislim na to kako je neću vidjeti do navečer i kako bih se lakše nosila s odvajanjem. Jer, valjda vam je jasno, da i mi mame često patimo od tog odvajanja, čak i više nego djeca ;)

jezic-od-cesera-plastelina-kao-sjajni-pomagac-za-prilagodbu-na-jaslice

I tako, ako vaše dijete ima sličnih problema, pokušajte u suradnji s tetama u vrtiću otkriti što bi mu mogao biti taj prijelazni predmet žudnje koji će mu pomoći da lakše prijeđe iz obiteljske rutine u jasličku ili vrtićku. Neka vam je sa srećom!

Pogledajte na filmiću kako se jednostavno izrađuju ježići, pa ih izradite sami s djetetom, ako ih već nisu radili u vrtiću :)

Tekst: Ivančica Tarade

Foto: youtube.com, www.krokotak.com