Kad kostim oca nije po mjeri

Među svojim brojnim ulogama – oca, prijatelja, sina, kolege, kuma – muškarci se često najlošije snalaze kao očevi. Zašto je to tako, što je utjecalo na to da im kostim oca nije po mjeri i što to znači za njihovu djecu? Ženama rođenje djeteta znači kraj procesa pripreme za roditeljstvo. Osim tijekom devet mjeseci trudnoće, mnoge su od njih godinama unaprijed maštale o majčinstvu, informirale se, priželjkivale.

Drugim riječima, pripremale su se za ulogu mame godinama. Za razliku od njih, smatra se kako muškarac osvješćuje da postaje otac tek kada prvi put ugleda svoje dijete. Tek tada on sebe prestane doživljavati kao nečijeg sina i počne se osjećati prije svega kao nečiji otac. Dok se na svoju novu ulogu navikne i u potpunosti je prihvati, mogu proći i godine. Za to vrijeme djeca rastu i odrastaju, često uz oca koji je dostupan samo fizički, ne i emotivno.

Srećom za djecu, kostim oca može se promijeniti. Dovoljna motivacija da se krene na put promjene jesu razlozi koji tate čine važnima za odgoj.

Zašto su očevi važni?

Djeci je potrebna ravnoteža u odnosu na majčin autoritet (ili izostanak autoriteta), tj. na njezin odgojni stil. U ranom uzrastu dijete koje je naviknuto na pažnju, igru te aktivnu prisutnost tate brže progovori, ranije prohoda i lakše uspostavlja odnose s vršnjacima. Psihologinja Alison Clarke-Stewart svojim je istraživanjem dokazala da su intelektualne vještine veće u djece čiji su očevi bili uključeni u igru s njima dok su bili bebe.

Također, čak i kada očevi nemaju visoko obrazovanje, njihovo angažiranje u ranom djetinjstvu pridonosi bržem razvoju pismenosti djece i visokim akademskim postignućima.

Bez oca bi djeca kasnije počela govoriti

Francuski psihoanalitičar Jacques Lacan smatrao je kako je uloga oca tolika da bi bez njega razvoj govora uslijedio znatno nakon prve godine. Lacan smatra da beba, zahvaljujući tomu što majka ispunjava većinu njezinih potreba, nema osjećaj kako je ona osoba za sebe. Svoju mamu doživljava kao dio sebe, dio cjeline kojoj i sama pripada.

Ta međusobna isprepletenost isključuje govor. Logično je da ne morate govoriti ako se s nekim savršeno razumijete, zar ne? Međutim, kada beba shvati da majka i otac dijele određeni svijet u kojem ona ne prisustvuje, što uviđa na osnovi njihove međusobne interakcije, pojavljuju se prvi znaci frustracije. Ta je frustracija ključni pokretač razvoja govora: dijete počinje postupno usvajati govor da bi razriješilo osjećaj isključenosti.

Učenje po modelu

Otac je za dječake važan kao model za identifikaciju s vlastitim spolom, a za djevojčice kao parametar za razumijevanje suprotnog spola. U pubertetu za djevojčice tata postaje model koji će potražiti u svom partneru – ili kao što veću sličnost ocu ili kao što veću različitost od svog oca. Za razliku od njih, sinovi od očeva usvajaju modele ponašanja koje poslije primjenjuju u različitim domenama svog života.

Ipak, fizička prisutnost oca u životu djeteta nije dovoljna za razvijanje pozitivnog modela življenja. Naime, emotivno nedostupne očeve djeca u odrasloj dobi doživljavaju gotovo kao da ni fizički nisu bili prisutni. Taj jaz stvoren u ranom djetinjstvu ne može se ispraviti tako da se očevi naknadno pokušaju „uključiti“. Vrijeme kada je otac bio potreban kao podrška ili sugovornik jednostavno je proletjelo.

Riječi podrške

Utoliko je važnije da otac i sin puno razgovaraju i provode kvalitetno zajedničko vrijeme. Ako djeca rijetko ili nedovoljno viđaju oca, a usto kad su zajedno gledaju TV i šute, to ne samo da nije kvalitetno provedeno vrijeme nego je vrlo slično tome kad tata i nije prisutan.

Kada je otac ravnopravno uključen u odgoj djece, smatra se da ono što on govori za dijete ima veću važnost nego ono što kaže majka, posebno kada je riječ o utjesi ili podršci. Kada otac kaže: „U redu je, ja ću se pobrinuti za to, bit će sve u redu“, to djetetu pruža više sigurnosti nego kada te riječi izgovara majka. Na prvi pogled, očevi djeluju emotivno stabilniji nego majke. Zato kada tata pruži riječi podrške, dijete u njih vjeruje jer dolaze iz izvora koji ono smatra sigurnim.

Predrasude o očevima

Oni nisu dosljedni kao mame. Iako je dosljednost postulat kojem težimo, mi kao osobe, uglavnom, nismo dosljedni, bez obzira na to kojeg smo spola. Zato se ne može reći da je nedosljednost očeva veća nego nedosljednost majki. S druge strane, za dijete je dobro da raste u sredini koja njeguje različite pristupe. Poželjno je da jedan roditelj bude više strog, a drugi manje, da jedan bude dinamičniji, a drugi sporiji... Raznovrsnost potiče dijete da i ono brzo nađe svoj model ponašanja, prilagođen vlastitom karakteru. Ako ta raznolikost izostane, dijete potiskuje svoju prirodu i kopira roditeljsko ponašanje jer je to jedini model koji poznaje.

Ne znaju voljeti kao mame. Netočno. Muškarci su od ranog djetinjstva naučeni manje pokazivati svoje emocije. Sjetite se rečenica tipa: „Dječaci ne plaču“, kao i činjenice da dječake pitamo: „Što si radio u vrtiću, školi“, a djevojčice: „Kako ti je bilo? Kako si se provela u vrtiću, školi?“ Na te i mnoge druge sitne načine kod dječaka njegujemo akciju, a kod djevojčica emocije. Kada takav dječak poslije postane odrasla osoba i otac, njegove će emocije razumljivo biti drukčije nego kod žena. To ne znači da su one manje ili slabije, nego da se drukčije manifestiraju.

Ne znaju se brinuti kao mame. Mislite li zaista da je teško promijeniti bebi pelenu ili skuhati mlijeko? Naravno da očevi to znaju. Međutim, ponekad ih mame nesvjesno sabotiraju stavom da one najbolje poznaju djetetove potrebe. Ta sabotaža, koja je najčešće reakcija žene na početnu nespretnost muškarca u prvim tjednima života bebe, brzo postane svakodnevni obrazac ponašanja.

Dajući sebe svom djetetu postaju cijeli

Uvjerena sam da očevi ne znaju što propuštaju pristajući, svjesno ili nesvjesno, da ne budu dovoljno prisutni u životima svoje djece. Prepuštajući odgoj djece majkama, pokazuju koliko nisu svjesni privilegija koji im je dan. Trče s jednog posla na drugi, iz jedne uloge u drugu, glume utjecajne i moćne likove, uvjereni da je uspjeh u poslu jedina misija u životu. Međutim, nasuprot tom imidžu koji o sebi s naporom stvaraju, negdje unutar njih postoji nesnalaženje, nezadovoljstvo, umor od rutine, osjećaj da neki djelić, ipak, nedostaje.

Ponekad me tate podsjećaju na one stare ljude koji traže naočale ne shvaćajući da su im one sve vrijeme navrh glave. Drugim riječima, dragi tate, sašijte taj kostim oca po svojoj mjeri i iskoristite priliku. Uživajte u vremenu s djecom dok vas još uvijek žele u svom društvu, jer to neće trajati zauvijek. To je onaj djelić koji vam nedostaje. Tek ćete dajući sebe svom djetetu postati cijeli.

Jelena Holcer, pedagoginja

Izvor: www.sensaklub.hr

Foto: Profimedia