Djeca mogu sama puno više no što mislite!

Tonka je s deset mjeseci sama jela žlicom i vrlo preciznim zahvatima uspijevala ugurati sav sadržaj u usta. S otprilike godinu dana pila je iz obične čaše. Praktički otkad hoda pomaže vaditi suđe iz perilice. Kad se jednom prilikom penjala po konstrukciji koja je uključivala tobogan, penjalicu i još svašta, nekoliko se roditelja čudom čudilo kako to može s tek 15 mjeseci. Kad se suprug i ja vratimo iz nabave, ona se važno uključuje u proces vađenja namirnica iz vrećica i spremanja u kuhinjske elemente, a najponosnija je kada nešto prolije i trči po krpu kako bi to obrisala.

Otkad je počela jesti krutu hranu utrpali smo joj žlicu u ruke (sa sedam mjeseci) i pustili je da se igra. Ona je mljackala i trackala i uglavnom cičala od sreće, a većina ručka završila je na podu, ponešto i na zidu u blizini. Ja bih je kao dobra majka na kraju nadohranila i pomogla joj da nešto sadržaja završi u ustima. Uglavnom, svakodnevnom vježbom vrlo je brzo svladavala upotrebu žlice i time razvijala mikromotoriku. Isto je bilo s čašom. Naravno, uz nebrojena presvlačenja mokre odjeće prije nego što je naučila kako da otpije gutljaj a da pola tekućine ne završi na majici.

Onda je prohodala, pa se uključila u ozbiljne poslove poput stavljanja rublja u stroj za pranje rublja, vađenja suđa iz perilice, brisanja stola, metenja, vađenja namirnica, usisavanja… Predivno nam je gledati njeno ponosno lišce kada nešto uspije sama. Glavna je.

Žele li razvijati dječju samostalnost, roditelji se trebaju oboružati strpljenjem i pustiti dijete da pokuša samo i pri tome griješi. Naravno da mu je u početku za bilo koju novu vještinu potrebno više vremena i da će katkad (u početku uvijek) nešto zaprljati ili potrgati, ali te dvije čaše što je razbila mala su cijena za ono što je razvila.

U razvoju dječje samostalnosti roditelje često onemogućava strah da se djetetu nešto ne dogodi. Razmislimo na trenutak tome što donosi briga o djetetu. Svaki čin zaštite našeg djeteta ima dva

učinka: s jedne strane on štiti naše dijete od fizičke ozljede ili neugodne situacije s kojom se dijete (prema našoj ocjeni) ne bi moglo nositi, a s druge strane ograničava dijete u prikupljanju iskustava.

I sve je u redu dok naša procjena, koju nesvjesno donosimo, odgovara stvarnosti – dijete bi zaista bilo ozbiljno ozlijeđ eno i vrijednost iskustva koje bi pritom prikupilo mnogo je manja od cijene

ozljede, bila ona fizička ili emotivna. No katkad (usudile bismo se reći – vrlo često) podsvjesni mehanizam procjene ne funkcionira kako bi trebao. U strahu da se dijete ne ozlijedi, čuvamo

ga od prikupljanja iskustava, pa i onih bolnih, koje svako zdravo dijete mora proći. Na taj način onemogućavamo djetetu da na vlastitoj koži osjeti ne samo opasne nego i lijepe strane života.

Dijete koje je na taj način prezaštićeno svijet počinje doživljavati kao opasno mjesto, jer vidi da se netko stalno mora brinuti za njega, iako mu se nikada nešto pretjerano strašno nije dogodilo.

Stoga se zna dogoditi da starija djeca ne znaju narezati komad kruha ili ne svladaju neke druge osnovne vještine. Zabrinjava to što se roditelji tada čude i ukazuju im na drugu djecu koja te vještine imaju razvijene, iako je to zapravo ponajviše roditeljska odgovornost. Takvo što počinje u najranijem djetinjstvu kada roditelji toga uopće nisu svjesni. Primjerice djevojčica od dvije

godine šeće s mamom. Putem susreću drugu djevojčicu otprilike iste dobi, ako ne i stariju, koja se vozi u kolicima. Majka djevojčice u kolicima govori: “Vidiš kako djevojčica sama hoda, a ti

ovako u kolicima.” Nije vjerojatno da je to dijete samo uzelo kolica, dopremilo ih na ulicu i zavezalo se. To je ipak napravila mama. A ako je to i njen izbor, bilo bi dobro da ne uspore đuje svoje dijete s drugim, čija je mama izabrala ne uzeti kolica i šetati sa svojim djetetom, njegovim ritmom, uz mnogo strpljenja.

Stavljajući bebi žlicu u ruke uz rizik da će cijela kuhinja biti prljava, puštajući dijete da se samo popne na tobogan uz rizik da će pasti, pružajući mogućnost djetetu da sudjeluje u kućanskim poslovima u najranijoj dobi uz rizik polupanih čaša i tanjura, puštajući dijete da katkad samo odluči uz rizik da će pogriješiti, omogućujemo mu da izraste u samostalnu, samopouzdanu osobu koja je svjesna da je za svaki svoj uspjeh zaslužna sama, a za svaki svoj neuspjeh sama odgovorna. Svaki uspjeh iza kojeg stoji sâmo djetetu će biti motivator za daljnje uspjehe. Na taj će način sigurno ostvarivati svoje potencijale, svjesno da može samo.

Postavivši dobre temelje, cijelu priču prenosimo dalje. Primjerice u osnovnoj školi. Vrlo ćete često vidjeti roditelje kako s teškim uzdahom uz pokroviteljski smiješak jedan drugome govore: “Eto… upravo ZAVRŠAVAMO prvi razred (drugi, treći… svejedno).” Činjenica je da ga roditelji ne završavaju, a takvim izjavama umanjuju djetetov uspjeh. Dijete završava prvi razred. Zadatak je roditelja da omoguće djetetu slobodno izražavanje ideja i samostalan rad; ali i da ga ne prepuste potpuno samom sebi, nego da s vremena na vrijeme pregledaju što dijete radi, potaknu ga i ohrabre. Nije zadatak roditelja da strepe nad svakom ocjenom svog djeteta, da se brinu umjesto djeteta za pisanje zadaće, da umjesto njega pišu zadaću ako je ono zaboravilo na nju… Razlika između realne brige o djetetu i gušenja djeteta posvemašnjom kontrolom veoma je važna i treba je uočiti.

Također je jako važno svakom djetetu pristupiti individualno, utvrditi preferira li dijete raditi samostalno ili mu je katkad potrebna pomoć drugih te u skladu s tim i postupati. Najvažnije je da roditelji prilikom kreativnog izražavanja djece budu nenametljivi i spontani. Važno je da djeci ne nameću svoja kreativna rješenja, kako se njima djeca ne bi povodila u daljem radu i na taj način “kopirala” rad odraslih, a samim tim i “stopirala” svoje kreativne ideje.

Objasnit ćemo na primjeru. Dječak je dobio lego kockice, ali umjesto da ih je sam otvorio i razgledao, to je učinio njegov otac s namjerom da mu pokaže kako se to radi. No osim što ih je otvorio i pokazao, on je usput napravio i veliki bager i na taj način limitirao dječakov kreativan rad. Naime, otac je stavio naglasak na djelo, učinak, uspjeh, dobar rezultat. Dječak bi teško mogao napraviti tako dobar bager. Stvaralačko može biti samo ono dijete koje s radošću otkriva svoje sposobnosti i svoje uspjehe, bez ograničenja konačnim ciljem nametnutim izvana.

Odgojni postupci koji ometaju razvoj dječje kreativnosti, a time i samostalnosti:

✱ pretjerano zabranjivanje šaranja, rezanja, prljanja bojama, kraće rečeno, pravljenja nereda u kući

✱ ignoriranje dječjeg stvaralaštva

✱ zanemarivanje dječjeg interesa

✱ nametanje vlastitih afiniteta i interesa

✱ nestrpljivost i rješavanje zadataka i problema koje dijete ima umjesto njega

✱ nedovoljan interes za djetetove želje i potrebe

✱ dopuštanje djetetu da samo istražuje

✱ dopuštanje djetetu da griješi

✱ dopuštanje djetetu da bude ono što jest

✱ dopuštanje djetetu da bude dijete

Napisale: Jelena Vrsaljko, psihoterapeutkinja, trenerica komunikacijskih vještina i Tatjana Gjurković, dipl. psihologinja, certificirana terapeutkinja igrom www.centarproventus.hr