Zašto su djeci potrebne i neugodne emocije?

Roditeljske reakcije na dječje emocije često su pod snažnim utjecajem prirodne potrebe roditelja da zaštite djecu od neugodnih iskustava i da njihova djeca budu sretna. Reakcije roditelja na dječje emocije odražavaju i stavove koje su naslijedili iz vlastitog roditeljskog doma o tome koje su emocije poželjne i kako ih je primjereno izraziti.

Kroz odrastanje djeca usvajaju brojna znanja i vještine. Uče hodati, samostalno istraživati svijet oko sebe, komunicirati s drugima, usvajaju znanja o svijetu oko sebe i pravilima koja trebaju slijediti. Dio dječjeg razvoja o kojem često posvećujemo mnogo manju pažnju je emocionalni razvoj. Korak po korak djeca uče kako prepoznati vlastite emocije, upravljati njima, izraziti ih na primjeren način, a s vremenom počinje razumjeti emocije drugih i razvija sposobnost empatije.

Neugodne emocije, kao što su strah, tuga, krivnja, sram, razočaranje, frustracija i brojne druge, dio su palete kojom bojimo svoja iskustva. Svaka od ovih emocija ima svoju ulogu. Primjerice, zamislite život bez straha. Na prvi pogled, možda ste oduševljeni osjećajem slobode i lakoćom s kojom bismo prolazili kroz život. Međutim, strah ima svoju funkciju koja je veoma važna - on nas potiče da se zaštitimo u situacijama koje nas na neki način ugrožavaju. Bez njega stalno bismo se dovodili u opasnost.

Prihvaćanje i izražavanje emocija, ugodnih i neugodnih, prema mnogim je stručnjacima iznimno važno za naše mentalno zdravlje. Spoznaje o emocionalnom razvoju djece naglašavaju ulogu roditeljskih reakcija na dječje emocije. Djeca roditelja koji na osjećaje poput uznemirenosti, straha, tjeskobe ili tuge reagiraju s empatijom i brižnošću, sklonija su izražavati svoje osjećaje otvoreno i bez srama te biti suosjećajna prema drugima. S druge strane, djeca koja pri izražavanju emocija nailaze na negativne reakcije okoline sklonija su poteškoćama u socioemocionalnom razvoju. Primjerice, češće se susreću s poteškoćama u odnosima vršnjacima, poteškoćama u upravljanju emocijama, razvijaju manje konstruktivne načine nošenja s emocijama, sklonija su neprimjerenim ponašanjima i agresivnosti.

Roditeljske reakcije na djetetove osjećaje

Dječje emocije vrlo lako mogu dotaknuti roditelja i probuditi emocije u njemu. Pogled na potištenost i razočaranje djeteta koje nije pozvano na prijateljičin rođendan kod roditelja ili ljutnja djeteta koje svoju ocjenu doživljava nepravednom mogu pobuditi različite reakcije, koje će prije svega ovisiti o tome što je roditelj sam naučio kroz odrastanje. U nastavku pročitajte o našim strategijama suočavanja s dječjim emocijama, onome što se često krije u njihovoj podlozi i nekima od zamki u koje upadamo.

Umirivanje, usmjeravanje pažnje na nešto drugo, poticanje na zabavnu aktivnost ili razgovor o pozitivnim temama samo su neke od strategija usmjerenih na prevladavanje neugodnih emocija. Roditeljska podrška u trenucima emocionalne uznemirenosti osnažuje dijete i olakšava mu usvajanje vlastitih strategija uspješnog nošenja s emocijama. Međutim, djeca čija okolina potiče brzo preusmjeravanje pažnje na pozitivno i izgjegava suočavanje s tugom, razočaranjem ili drugom neugodnom emocijom, uče potisnuti svoje emocije prije nego što one izbiju na površinu, što može imati negativne posljedice na djetetov emocionalni razvoj.

Potreba da zaštite dijete od neugodnih iskustava u mnogim roditeljima potiče želju da dijete što prije prebrodi neugodnu emociju, pri čemu su skloni spontano se usmjeriti na umanjivanje ozbiljnosti situacije (“Ma nije to tako strašno.” ili “Ma pusti, svakome se to ponekad dogodi, jednoga dana se nećeš ni sjećati.”). Iz perspektive odrasle osobe, dječji problem doista ponekad djeluju beznačajno i smiješno. Potrgana igračka ili čudovišta ispod kreveta jesu mnogo manji problem od nošenja s novčanim poteškoćama ili problema na radnom mjestu.

No, važno je imati na umu da se dječji kapaciteti za suočavanje s različitim poteškoćama tek razvijaju i da je pogled iz njihove perspektive ponekad potpuno drugačiji. Ono što dijete zapravo u tim trenucima čuje je da ga roditelj ne razumije i da njegovi osjećaji nisu važni, zbog čega može postati manje sklono dijeliti emocije s drugima, čak i kada doživljava snažnu uznemirenost.

Neki roditelji skloniji su usmjeriti se na sam problem. Potreba da se dijete zaštiti od neugodnih emocija kod nekih roditelja može dovesti i do nuđenja brzih rješenja ili čak roditeljskih pokušaja da riješe problem. Iako to proizlazi iz najbolje namjere, roditelji na taj način djetetu poručuju da su neugodni osjećaji nešto od čega treba pobjeći i propuštaju priliku da dijete razvija mehanizme suočavanja s vlastitim osjećajima. Vlastitim nastojanjima da riješe problem djetetu šalju poruku da ono nije dovoljno snažno i da to samo ne može nositi s izazovima.

Svaka situacija u kojoj se dijete suočava s određenim izazovom prilika je za učenje kako ga prevladati i kako se nositi s emocijama koje se pritom javljaju. Roditelji mogu potaknuti dijete da sagleda problem s različitih strana, pomoći mu u prepoznavanju više mogućih rješenja, zajedno s djetetom odvagnuti koje je najbolje i pružiti mu podršku dok ga pokuša primijeniti. Pri tome je važno da prije nego što se usmjere na potragu za rješenjima uvaže djetetovu emociju (“U redu je plakati ako si tužan.”) i pruže mu podršku, izbjegavajući pritom negativne komentare o tome što je dijete moglo učiniti drugačije (“Da si je ti više puta zvala kod sebe, možda bi te ona sad pozvala na rođendan.”).

Među roditeljskim reakcijama na djetetove burne emocije često prepoznajemo i one kojima roditelji na neki način kažnjavaju svoje dijete zbog njegovih osjećaja. Primjerice, roditelji mogu reagirati ljutitim slanjem u sobu da se ohladi, prijetnjama zabranama (“Ako se sad ne smiriš, odmah idemo doma/nikad više nećeš ići sa mnom.”) ili oštrim rečenicama (“Ako ne prestaneš plakati, dat ću ti razlog da plačeš”.). Ove reakcije najčešće viđamo kod roditelja koji su pod izrazitim stresom i otežano se nose sa svakodnevnim roditeljskim izazovima, roditelja koji se teško nose s nekim emocijama zbog vlastite nelagode ili uznemirenosti ili pak roditelja koji sami kroz odgoj nisu osjećali razumijevanje od strane svojih roditelja. Roditelj na taj način umanjuje svoju izloženost i potrebu da se nosi s negativnim emocijama djece. Poruka koja se djetetu šalje je zapravo da njegovi osjećaji nisu u redu, zbog čega je mnogo veća vjerojatnost da će naučiti potiskivati osjećaje, uz sve poteškoće koje to donosi.

Poticanje izražavanja neugodnih osjećaja

Roditeljske reakcije na djetetove emocije uvelike oblikuju način na koji će dijete doživljavati pojedine emocije i izražavati ih. Koje su temeljne niti voditelje u suočavanju s djetetovim emocijama koje ističu iskusni roditelji i stručnjaci?

• Svi osjećaji su u redu. Neugodni osjećaji poput potištenosti, razočaranja ili ljutnje su normalan dio našeg doživljaja i imaju svoju ulogu. Izražavanjem prihvaćanja djetetovih osjećaja (“U redu je plakati kad si tužan”, “Razumijem da te to naljutilo, i mene ponekad naljute neke stvari”.) umanjujemo vjerojatnost da će imati potrebu skrivati svoje emocije od nas i od sebe samog.

• Važno je dopustiti djetetu da proživi neugodne emocije. Svaka neugodna emocija prilika je za učenje kako se s njome nositi. Umjesto usmjeravanja na potrebu da nađemo rješenje, popravimo situaciju ili oraspoložimo dijete, poželjno je uzeti određeno vrijeme kako bismo pomogli djetetu da se nosi sa svojim osjećajima.

• Razgovor o neugodnim osjećajima olakšava nošenje s njima. Potaknite dijete na razgovor o tome što ga je uplašilo, naljutilo, čega se srami ili što ga čini nervoznim. Pažljivo ga slušajte, pokušajte imenovati njegove osjećaje i potičite ga pitanjima na razmišljanje o mogućnostima nošenja s emocijama.

• Podučite konstruktivnim načinima izražavanja neugodnih osjećaja. Ponudite djetetu ponašanja kroz koja će izraziti svoje osjećaje na primjeren i konstruktivan način. Primjerice, ljutnju može izraziti gužvanjem ili trganjem novinskog papira, bacanjem lopte najdalje što možemo na dvorištu, dubokim disanjem, a val energije koji ljutnja donosi može umiriti trčanjem ili skakanjem na mjestu. Neugodne emocije dijete može izraziti i crtanjem ili pisanjem dnevnika. Često je korisno i podučiti dijete pozitivnim mislima koje mogu odagnati osjećaje koji ga uznemiruju („To je samo noćna mora, ona nije stvarna, nemam se čega bojati.“). Ne zaboravite da djeca najviše uče promatrajući vas. Promatrajući roditelja koji se uspješno nosi s emocijama, dijete i samo stječe osjećaj da se može nositi s njima.

• Iskoristite priče, crtane filmove i svakodnevna iskustva za učenje o nošenju s neugodnim osjećajima. Potaknite djetetove vještine prepoznavanja osjećaja i konstruktivnog nošenja s njima poticanjem na razmišljanje o likovima u crtiću ili priči. Primjerice, možete upitati dijete kako se lik osjeća, kada se ono samo tako osjećalo i što bi lik sada mogao učiniti da se umiri.

Svakodnevni roditeljski izazovi uključuju širok raspon situacija, no ono što je svima zajedničko je međuigra emocija djeteta i roditelja koja se odvija u pozadini. Upravo su zbog toga spoznaje iz emocionalnog razvoja djece jedan od temelja roditeljstva, kojem posvećujemo veliku pažnju u sklopu programa centra Creatus in.

Tekst: Tea Brezinšćak, mag. psych, Centar Creatus in

Foto: Thinkstock